Putnička agencija Perzepolis d.o.o. | Bauerova 11, Zagreb

+385 1 55 77 550 info@perzepolis.hr |

Dojmovi o Africi

Južnoafrička republikaViktorijini slapovi,Bocvana i Namibija

 

U veljači ove, 2013. godine, kolegica i ja smo bile na kongresno-turističkom putovanju po Južnoafričkoj Republici. Prvi susret s Afrikom – živopisnom, multikulturalnom, gostoljubivom. Veći dio smo proboravile u Cape Townu, obilazeći grad i okolnu regiju – vodeću južnoafričku turističku destinaciju. Kozmopolitska atmosfera Cape Towna je specifična mješavina lokalnih kultura, obogaćena danskim, britanskim i malajskim utjecajima, iz vremena druge polovice 17. stoljeća, kada je the Dutch East India Company, na putu prema Istoku, pronašla privlačno mjesto za odmor posada svojih brodova i obnovu rezervi svježih namirnica (The Company’s Garden). Za razliku od financijskog i komercijalnog „Joburga“ (Johannesburga), gdje se novac zarađuje, u Cape Townu se troši, kako nas je poučio naš lokalni vodič. Grad je smješten podno Table Mountain, planine visoke 1.087 m, koja je jedan od zaštitnih znakova grada i okružuje ga s jedne strane s Lion’s Headom i Signal Hillom, a s druge s Devil’s Peakom. Tako je okružen središnji dio grada, City Bowl, dok se vanjske padine postepeno spuštaju prema moru. Pojedine zaljeve, koji se nastavljaju jedan na drugi, krase predivne pješčane plaže, potpuno, međutim, neupotrebljive za kupanje, zbog hladnog Atlantika, jakih oceanskih struja, vjetra i, naravno, morskih pasa. Mističan izgled Table Mountain daje kondenzirana para koja se skuplja iznad grada, uz planinu („tablecloth“), uslijed čega se njezin izgled stalno mijenja; na taj se način poboljšava, odnosno pročiščava gradski zrak, te stoga i naziv „Cape Doctor“. Do vrha smo išle žičarom, čija se gondola putem rotira za 360°, te se smjenjuju prizori planinara i alpinista koji se uspinju na planinu, s panoramskim pogledima na grad.
Hop On-Hop Off CitySightseeing je odličan način za razgledavanje grada. Samo pješačenje po gradu je, uz brojne „Public Safety“ redarstvenike, „normalno“ tijekom dana, no noću se ne savjetuje, iz sigurnosnih razloga. U gradu je turistička enklava V&A Waterfront, s luksuznim shopping centrom, restoranima, suvenirnicama, šetnicom, amfiteatrom za glazbena i druga događanja. Blizu je i „Two Oceans Aquarium“, neveliki, no lijepo uređeni akvarij, u kojem se mogu vidjeti i simpatični Rockhopper pingvini s osebujnom frizurom. S druge pak strane, Long Street u „kopnenom“ centru grada pruža iskonskiji afrički ugođaj: kuće građene u romantičkom viktorijanskom stilu, od kojih su brojne hosteli, mali i malo veći arts and crafts dućani, dućani s afričkom odjećom (afrički dizajn), zvukovi afričkih bubnjeva i afričke glazbe, restorani s afričkim specijalitetima, poput Mama Afrika gdje, kako piše, poslužuju i turiste.
Za medicinare je mjesto koje treba posjetiti The Heart of Cape Town Museum, autentični muzej gdje je 3. prosinca 1967. transplantacijski tim predvođen kirurgom Christiaan Barnardom izveo prvu uspješnu humanu transplantaciju srca.
Od obližnjih izleta za izdvojiti je: posjet nacionalnom botaničkom vrtu Kirstenbosch, te na putu prema Rtu Dobre Nade – Cape of Good Hope, posjet Hout Bayu, privlačnom i poznatom po jahanju uzduž pješčane plaže zaljeva, zatim otoku koji nastanjuju brojni morski lavovi – nezaboravan je prizor njihovog lješkarenja po stijenama na suncu, uz miris ribe kojom se hrane, te posjet pitoresknom Simon’s Townu, u kojem je baza Južnoafričke mornarice od 1957. godine. Osobito nas se dojmio posjet koloniji pingvina na obližnjoj plaži Boulders. Riječ je o Afričkim pingvinima, visokim oko 52 cm, čija je kolonija, od početna dva para 1982. godine narasla na oko 2.200 jedinki zadnjih godina. Posjetili smo i Cape Winelands, vinorodno područje s brojnim poznatim vinarijama i vinogradima.
Posebno dojmljiv je bio posjet Robben Island-u, po prijašnjoj funkciji srodnom našem Golom otoku. Nalazi se u Table Bay-u, oko 11 km sjeverno od Cape Townskog Waterfronta (otkud polaze brodovi za njega) i kroz svoju povijest je većinom služio kao mjesto za izdvajanje iz društva – robova, osuđenika, leproznih i mentalno nestabilnih bolesnika. No, 1961. godine je postao zatvor s najvećim stupnjem sigurnosti za političke aktiviste, od kojih je najpoznatiji Nelson Mandela. Danas je otok zaštićeno područje, a bivše zatvorske prostorije su pretvorene u muzej. Razgled otoka, između ostalog, uključuje i vodstvo unutar zatvora od strane bivšeg političkog zatvorenika, s autentičnim pričama i komentarima. O Nelsonu Mandeli svi govore s osobitim poštovanjem. On je proveo 18 zatvorskih godina na Robben Islandu, nakon što je zbog svojih političkih uvjerenja sa sedmoricom drugih političkih aktivista optužen za zavjeru protiv države i osuđen na doživotnu robiju. Iako je aparthejd povijesno razdoblje, u današnjoj Južnoj Africi je raskol između privilegiranih i siromašnih čak i veći, a razlozi za to su brojni i kompleksni.
Drugi dio našeg turističkog puta po Južnoj Africi nastavio se letom u Johannesburg, te upoznavanjem daljnjih predivnih krajolika, osobito Blyde River Canyon s planinskim vrhovima Three Rondavels. Imena su dobila po sličnosti s tradicionalnim cilindričnim kapama Xhosa ili Zulu, a oblikovani su uslijed erozije nižih dijelova stijene, dok tvrđa „kapa“ koja erodira sporije pogoduje rastu zelenog raslinja i bilja. Zanimljivo mi je kako se u različitim dijelovima svijeta mogu naći slični krajolici. Tako mi navedeni pejzaž strahovito nalikuje australskoj Blue Mountains s planinskim vrškom Three Sisters, a da sličnost bude još veća, Pilgrim’s Rest, gradić kojim smo prošli na putu Panoramskom cestom prema Nacionalnom parku Kruger i koji je rekonstrukcija grada iz vremena kopača zlata, analogan je slično rekonstruiranom gradiću Sovereign Hill kraj Melbourna!
Reportaža o Južnoj Africi ne bi bila potpuna bez spomena izvanredne različitosti divljeg životinjskog svijeta, ali i prelijepe i također raznovrsne flore. U cvjetnom kraljevstvu kraljuju protea, sa svojih oko 350 vrsta, te erika sa preko 620 različitih podvrsta.
Afričku divljinu iskusile smo u Nacionalnom parku Kruger, koji je nesumnjivo jedan od vodećih svjetskih parkove te vrste, cijenjen po naporima koji se poduzimaju za očuvanje prirode, stručno postupanje sa životinjama i zaštitu afričkog kulturnog nasljeđa. Jedinstveni je osjećaj potrage za tzv. „big five“ – lav, leopard, slon, nosorog i bizon, a uz prekrasne prizore ranojutarnjeg rastrčavanja i skakutanja impala (kad lava nema u blizini), maženja žirafa, te kaskanja malog slonića s „lepršavom“ surlom za majkom i ostalim stadom, vlastiti se problemi čine „mali k’o kikiriki“.
Nezaboravno iskustvo je bila i interakcija sa slonovima u „Elephant Whispers“, gdje smo naučile štošta o biološkim značajkama slonova, te svjedočile o tome koliko su to inteligentne životinje.
Na kraju, iz prethodnoga je vidljivo kako je Južna Afrika zanimljivo turističko odredište, koje uz dobru organizaciju i posloženost rasporeda pruža nezaboravno pozitivno iskustvo. Na tome smo zahvalne Perzepolisu i osobno gospođi Ivoni, čija je profesionalnost i nenametljiva upornost, sve uz toplu ljudsku notu, rezultirala ovim lijepim putovanjem.
Maja Batinica

Konačno, gotovo na isteku ove godine, započinjem pisati svoje dojmove sa puta po Africi. Iako nisam vjerovala da ću uopće još jednom posjetiti Afriku, ili ako i odem da neću vidjeti iste zemlje, to mi se i dogodilo. I nije mi žao.
Ja sam naime, osoba koja obožava putovati. A putovati nije samo puka želja. Putovati ne znači samo odabrati željenu destinaciju, to znači puno više od toga. Putujući po Srednjoj Americi, Meksiku, Gvatemali ili Nepalu i Tibetu sa mladim Slovencima, naučila sam da ni novac nije glavni faktor koji će nam omogućiti neko putovanje. Ne putovati objašnjavajući da nemamo dovoljno novaca, najčešće je samo izgovor. Slovenci su me naučili da „šparajući“ cijelu godinu, odričući se bezbroj nevažnih i najčešće bespotrebnih stvari itekako možeš uštedjeti za jedno „nisko budžetno“ putovanje. A takva putovanja, koja ne moraju biti nužno i avanturistička, danas nude mnoge agencije. Ono što, po meni, čini jedno putovanje posebnim i nezaboravnim svakako su i ljudi s kojima putuješ. O njima će ovisiti konačan dojam koji stječemo na kraju nekog putovanja. Ja sam imala sreću posve slučajno upoznati ljude koji su me oplemenili i naučili me potpuno se prepustiti uživanjima nekog putovanja….Pa tako, kad je moja grupa odlučila da ove godine idemo u Afriku ja nisam ni pitala kamo se ide. Jednostavno sam rekla DA, putujem.
Naše je putovanje započelo sastankom na Plesu gdje smo došli sa svih strana Hrvatske, Omiša, Splita, Lošinja, Zagreba, Rijeke, Opatije. Bilo nas je jedanaestero. Nakon leta do Londona, slijedio je let do Johanessburga gdje smo stupili na afričko tlo. Dočekala nas je predivna poslovica koju sam poželjela odmah zapisati i zapamtiti:
If you want to go fast, go alone. If you want to go far, go together“
African proverb.
2. dan.
Bez zadržavanja uputili smo se na avion koji nas je nakon 30tak sati puta, konačno doveo do našeg prvog odredišta: Viktorijinih slapova sa strane Zimbabwea, za koji kažu da je ljepša strana ovih predivnih slapova čije je pravo ime „Dim koji stvara grmljavinu“ ili Mosi oa Tunya po kojem je i Nacionalni park dobio ime. To je samo jedan od više naziva za slapove na različitim jezicima Afrikanaca. Žao mi je što svagdje možete pročitati da su Viktorijini slapovi otkriveni tek 1855. kada su za njih narodi koji su ovdje živjeli znali stoljećima. Žao mi je što se za njihov „rođendan“ smatra onaj dan kada ga je vidio prvi bijelac. Bio je to Livingston čiji ćete ogroman kip sresti već na samom početku obilaska slapova. Kako smo stigli u kasno poslijepodne mogli smo gotovo sami uživati u obilasku ovih moćnih slapova koji u ovo doba godine, na početku kišnog razdoblja, nisu obilovali onom količinom vode koju bismo možda vidjeli da smo stigli koji mjesec kasnije. No njihova se snaga itekako može osjetiti gledajući slapove kako se obrušavaju niz litice visoke 108 m koje su okomito postavljene nad rijekom Zambezi koja ponire 100m nad Viktorijinim slapovima???.

3. dan.
Slijedeći dan napuštamo Zimbabve i na našu žalost Viktorijini slapovi su sve što ćemo vidjeti u ovoj afričkoj državi koja je suočena s bezbroj problema. Nastavljamo put prema Bocvani, i jednom od naših glavnih odredišta, NP CHOBE, udaljenom 85 km ili jedan sat vožnje. To naravno uključuje i prelazak granice, gdje nas naši vodiči upozoravaju da nam na licu mora uvijek biti prisutan osmjeh. Putujemo specijalnim safari-vozilom, („safari truck“) u kojem prevozimo praktički sve što nam treba: hranu, kuhala, stolice, šatore, vreće za spavanje. Vozilo je nešto poput kamiona s prozorima, specijalno proizvedenog upravo za ovakva putovanja po Africi. No, ponekad smo na paklenim vrućinama itekako osjećali nedostatak klimatizacije („air condition-a“). No to nam ipak nije smetalo – pa došli smo u Afriku, zar ne? Naši su vodiči istovremeno i šoferi i kuhari i organizatori: Phumzile ili jednostavno Pumi iz ???? i Kalunga iz Zambije. Oni već 10tak godina rade za južnoafričku agenciju Sunway koja je i organizirala naše putovanje. Posebno su interesantni naši ručkovi. Puli i Kalunga nastoje na putu pronaći barem malo hlada, najčešće pod nekim BAO BAB drvetom, gdje u tren postave stolove i preklopne stolice, te nam pripreme jednostavni obrok. Bao bab je stoljetno stablo kojeg ni nas desetak???ne može obuhvatiti rukama. Lokalno ga stanovništvo koristi kao hranu, lijek ali i kao mjesto za stanovanje obzirom da je njegova unutrašnjost šuplja poput bambusa te se lako izdubi. Mladi listovi (nešto poput blitve (?) jedu se kao povrće. Iz prekrasnog bijelog cvijeta nastane poveći plod kojeg stavljaju u kravlje mlijeko te puste da odstoji 20-tak minuta. Tako nastaje kašica, nešto poput našeg griza, kojeg jedu za doručak. Koristite i koru drveta, koju nakon što je izrežu, kuhaju u vodi u kojoj onda kupaju ili njome mažu novorođenčad, osobito nedonoščad, kako bi ojačala. Imali smo prilike vidjeti i tzv „leptirovo drvo“ čiji list stvarno ima oblik leptira.

NP Chobe, jedan je od najljepših i najvećih nacionalnih parkova u Africi, prostire se na …..km2 a ime je dobio po rijeci koja teče uz sjevernu granicu nacionalnog parka i čini prirodnu granicu između dviju država, Bocvane i Namibije. 70-tak km dalje, rijeka Chobe se spaja s rijekom Zambezi kako bi dalje tekle zajedno do Viktorijinih slapova pa onda sve do Indijskog oceana. Mesto spajanja dviju rijeka istovremeno je i točka gdje se „dotiču“ čak 4 države: Bocvana, Namibija, Zambija i Zimbabve (Zimbabwe). Mesto se naziva Kazungula. Odmah po smještaju u vrlo ugodnom hotelu točnije kućicama izgrađenim u tipično afričkom stilu, sa atrijem u sredini, odlazimo na poslijepodnevno safari-krstarenje rijekom…… Osim našeg prvog susreta sa svim tim divnim slobodnim životinjama, vodenim konjima koji su mene posebno dojmili, krdima slonova koji sa svojim obiteljima dolaze utažiti žeđ na rijeci, bezbroj različitih majmuna, ptica i drugih životinja, najdojmljiviji mi je trenutak bio upravo taj moj prvi afrički zalazak sunca. Predivna slika sunca koje se probijalo kroz granje na otocima koja su stvorena na rijeci, uz hladno pivo i prskanje vode…..
U našoj su grupi dva izvrsna fotografa koji su na cijelom putovanju izradili oko 16 000 slika, najvećim dijelom slika tih divnih životinja. Bilo je zadivljujuće pratiti njihovo beskrajno strpljenje kako bi uhvatili pravi trenutak svijetla i odgovarajućeg objekta kako bi pri tom slikom ispričali taj afrički čar.
4. dan (14.11. 2013.)
Nastojanje da se uhvati pravi trenutak posebno je bilo vidljivo slijedećeg jutra kada smo punih 6 sati proveli u đipovima krstareći parkom među tim prekrasnim životinjama koje uopće nisu obraćale pažnju na nas, naviknute na „škljocanje“ aparata, kretanje ovih automobila…. Svi turisti žele vidjeti upravo ono što vam nitko ne može garantirati da ćete stvarno imati sreću i sresti neku od obitelji lava. I onda, sasvim neočekivano, ugledali smo ih. Uopće nemam osjećaj koliko je vremena prošlo u mirnom promatranju tog predivnog ogromnog stvora, naprosto veličanstvenog izgleda, pred kojim čovjek mora osjetiti strahopoštovanje. Lijeno je ležao u hladu okružen svojom obitelji: trima lavicama i šestero razigranih lavića. Sva njegova stvarana veličina mogla se uočiti tek u trenutku kada se podigao i prošetao…a bili smo ni 20tak metara od njega. Predivan prizor…
I još nešto o životinjama koje susrećemo: nilski konj ili jednostavno Hypo, loš je plivač pa se uglavnom praćaka po plićaku kako bi zadržao vlažnost kože. Inače je biljožder pa ga ne zanimaju druge životinje. Živi u nekom obliku „simbioze sa malim bijelim ptičicama(ime???) koje joj neprestano čiste kožu?????. Za razliku od njih, krokodili kojih ovdje ima stvarno puno, kao mesožderi, pokušavaju se domoći mladunčadi vodenih konja dok se odrasle životinje ipak ne usuđuju napasti. Ženka krokodila može izleći i do 100-njak jaja koje onda pokriva pijeskom. Nećete vjerovati, koje od tih jaja će postati muški krokodil, a koje ženski, ovisi o položaju na kojem se jaje nalazi u tom velikom brdu jaja. Jaja koja se nalaze na vrhu, bliže površini, i više su izložena suncu, te im je tako toplije, postaju muški krokodili. Jaja iz donjeg, hladnijeg dijela, izlaze ženski krokodili. Znači, spol određuje temperatura, a ne genetika???? (nisam provjeravala). Majka čuva svoja jaja i u trenutku kada mladunče uđe u vodu ona ga napušta te je tako prepušteno samo sebi u toj borbi za preživljavanje u kojem vrlo sporo rastu. Nevjerojatan je podatak da od tih 100-tinjak jaja, samo njih 5-6 preživi do uzrasta odraslog krokodila.
Nakon našeg jutarnjeg safarija nastavljamo prema rezervatu Natai gdje smo prespavali u vrlo lijepom, novom Pelikan lođu. Usput smo stali na slanom(?) jezeru, hodajući bosi po blatu, čekajući zalazak sunca, uživajući u čaši crnog vina sjedeći na rasklopnim stolicama iz našeg kombija. Ipak pomalo osjećamo zamor nakon duge vožnje u našem nerashlađenom „kamionu“/ kombiju velikih prozor. To je i ono što ćemo na kraju našeg putovanja i podcrtati kao jedno od naših (rijetkih) primjedbi.

5. dan (15.11.2013)
Nastavili smo naš dugi, pretopli put prema gradu Maunu, petom po veličini u Bocvani, i danas ima preko 60.000 stanovnika. Polazna je točka za turiste koji idu na safari u deltu rijeke Okavango. Ima zračnu luku, nekoliko hotela i restorana te brojne male čarter aviokompanije, koje lete u područje Okavongoa. Zovu ga i turističkim centrom Bocvane i iako je službeno još uvijek selo puno malih tipičnih prizemnih kućica, danas sve više poprima izgled pravog grada. Maun su ulazna vrata za našu slijedeću destinaciju, deltu rijeke Okawango. Smjestili smo se u Crocodile Camp koji je možda bio jedan od najlošijih smještaja no s jednim od najljepših položaja direktno uz rijeku. Thamalakane. No, mali bazen u kampu nije nas uopće privukao kako bismo poželjeli okupati se. Ipak, kasnije smo se često morali nasmijati, sjetivši se u kakvoj smo se tamnoj vodi kupali samo dan kasnije, ne mareći sto je prije nas to učinila i obitelj slonova….

Poslijepodne smo iskoristili mogućnost panoramskog leta nad deltom Okavango rijeke, jedine rijeke čija delta ne završava utjecanjem u more već se većim dijelom isparava, a tek manjim dijelom ponire. Let je trajao 45 min, letimo u malim avionima u jednom od kojih smo Jadranka, Zrinka i ja. Naš je pilot iz Južne Afrike, porijeklom Nizozemac. Uvijek se nanovo iznenadim kako svi oni sebe smatraju prije svega „Afrikanerima“. Obzirom da smo mi stigli na početku kišne sezone, delta u to vrijeme nije u potpunosti prekrivena vodom, što nam je omogućilo da dobijemo dojam svih tih stvorenih otoka i otočića, te putova koji ih povezuju.

6.-8- dan (16.-18. 11,)
Boravak u divljini: Delta rijeke Okavango
Slijedeće dvije noći i 3 dana, su za mene osobno bili najljepši dio našeg putovanja. Možda je razlog tome upravo mogućnost da budemo daleko od civilizacije, čak pomalo i nesvjesni blizine divljih životinja koje su okruživale naš mali logor. U otvorenim đipovima krenuli smo prema prostranoj divljini delte rijeke Okavango, vozeći se oko sata od Mauna. Delta se stvara kišama koje stižu sa Angolske visoravni, nastavljajući prema pješčanoj pustinji Kalaharija.
Na rubovima delte dočekali su nas njeni stanovnici, narod/pleme Poli koji su u Bocvanu stigli rijekom iz Angole, pred 50-tak godina, gdje više nisu mogli živjeti, bježeći pred ratom koji je tamo bjesnio. To je narod izuzetne osjetljivosti za zajedništvo, poštujući svakog člana svog sela, pružajući mu mogućnost da nešto zaradi i od turizma. Grupa naših vodiča bila je sastavljena od 9 članova od kojih su tri bile žene. Često to mogu biti i najstariji članovi sela (rekli su oni: „ s nama mogu biti i starice od 60tak godina“!!!!!! -nisam znala da sam ja već starica!!!!!). Vođa ove grupe bio je Ričard, vrlo ozbljan mladi čovjek, koji nas je osvojio, ulijevao sigurnost i poštovanje. Svoje šatore, vreće za spavanje, robu za 2 dana, smjestili smo u uske dugačke kanue tipičnog izgleda koji se nazivaju mokoro. Napravili su ih upravo na tom svom putu iz Angole, nakon što se pokazalo da su splavi na kojima su putovali, vrlo nesigurni, prije svega zbog krokodila. Izgrađuje se iz specijalnog drveta? kojeg danas vlada nastoji zaštititi dajući im poticaj za izgradnju plastičnih (?) mokora koji, na žalost, mogu izdržati max. 10-tak godina. Mokoro kanui su tipični upravo za deltu Okavango i možemo ih samo ovdje naći. Poli su danas garđani Bocvane a vlada im je dozvolila da žive u samoj delti te da se mogu baviti turizmom. No, zabranjen im je uzgoj krava.

Rijeka je u tom dijelu delte relativno plitka, pa naši vodiči stojeći upravljaju svojim čamcima, odgurujući se o dno dugačkim štapom. Smjestili smo se udobno u mokoro, po dvoje nas, te zaplovili među šašom i predivnim lopočima. Lagana je vožnja trajala sat i pol. Činilo mi se da nestaje sva realnost te da ulazimo u neki zaboravljeni, nestvarni svijet koji nas je odmah „uhvatio“ i začarao. Umirujuće, opuštajuće…Aparati naših „fotoreportera“ jedino je što se moglo čuti. Postoji nekih petnaestak „otočića“ na kojima se mogu smjestiti ovakve grupe poput naše. Došli smo do mjesta za logorovanje i naši su šatori bili učas postavljeni. U sredini logora naši su domaćini odmah napravili logorsku vatru koja je bila gorila cijelo vrijeme našeg boravka i na kojoj je uvijek bio postavljen čajnik s proključalom vodom. Mislim da nitko od nas nije ni pomišljao da je to bila upravo ona voda kojom smo plovili i koja je bila sve samo ne i čista. Bilo je nevjerojatno vidjeti kako nam ništa ne nedostaje i kako su nam vodiči pripremili sve što bi činio neki „konfor“. Imali smo tuš, a mogli smo dobiti i toplu vodu ukoliko bismo to poželjeli, imali smo ograđeni, improvizirani WC, umivaonik….
Odmah po dolasku i formiranju našeg privremenog logora, krećemo na naše prvo pravo kupanje u prirodnom „bazenu“ kojeg čini jedan mali rukavac i za kojeg nam naši domaćini tvrde da tu sigurno nema krokodila. Čim je prvi od njih skočio u vodu, zaredali smo i svi mi ostali. Iako je izgledalo da se kupamo u mulju, voda je u stvari bistra i vrlo, vrlo osvježavajuća. I upravo kada smo se opustili i uživali, osjetila sam na ruci nešto sluzavo i ljigavo. Bila je to ogromna pijavica koju su jedva skinuli s moje ruke. Ne moram reći kojom sam brzinom uskočila u mokoro. No, Zrinka i Ivoševići su bili najhrabriji i nastavili su uživati.

Poslijepodne smo uz topli čaj, (ali i obaveznu dezinfekciju nekim od viskija ili rakije kojima smo se dobro opskrbili na aerodromima!), igrali pantomime, podijelivši se u dvije grupe. Uživali smo kao pravi klinci. Kalunga je napravio izvrsnu večeru (kuhana pašta s????). Naši domaćini nisu jeli s nama već su pripremili ono što su ponijeli sa sobom (na vatri u kotliću su pristavili nešto poput bijele palente). Slijedi pjesma koju vode Božo i Zrinka, a pomažu im (ponekad uspješno, ponekad i ne…) Lala i Dušanka. No, glavna je dobra volja. Na sreću, nitko od mene nije tražio da pjevam jer mislim da bi naš boravak tada puno kraće trajao. Na pitanje možemo li noću izlaziti iz šatora, rekli su nam „možete ali najprije lampom dobro pogledajte ima li kakvog škorpiona ili zmije ispred vas“. Nakon toga smo svi (barem ženski dio…), odlučili koristiti u boce kojima smo donijeli mineralnu vodu. No, slijedeće jutro – prava borba za red u improviziranom WC-u. (Nisam imala pojma koliko je važan ovaj trenutak.

Uzimamo samo gutljaj tople kave i onda krećemo na dugo pješačenje u trajanju od 3-4 sata. Ričard nam je dao upute kako se moramo ponašati u divljini, hodati u tišini, u koloni jedan za drugim, uvijek na „comfortabe distance“ od životinja. Bilo nam je zabavno gledati Ričardovo ozbiljno lice i pogled koji neprestano luta od jednog do drugog kraja, cijelom okolinom. Mi očito nismo bili svjesni kako ove šetnje mogu biti i opasne te nas je trebalo neprestano ušutkavati i umirivati. Koje ćemo životinje u toj šetnji sresti uvijek ovisi kako o sreći na naletimo na njih tako i sposobnosti naših vodiča da ih pronađu. Na veliko zadovoljstvo Dražana i Damira ( u nastavku 2D tim) Uspjeli smo vidjeti sve životinje koje žive u ovom močvarnom kraju (……..). I opet susrećemo, sad već našeg Hypo-a, vodenog konja koji je očito zadobio naše simpatije. Po cijeli dan boravi u vodi, izlazeći tek predvečer kako bi pasao travu, puštajući svoje bijele prijateljice da mu čiste kožu. Ričard nam je ispričao priču kako ćemo prepoznati koji je izmet slona a koji vodenog konja. Hypo svoj izmet koja nalikuje na „slamnatu kocku“ rastrese, dok slonova ostaje nedirnuta.

Priča glasi: „Hypo je pozvao svog prijatelja vatru na večeru. Kada mu se ovaj približio, Hypo je osjetio da će mu vatra spaliti krzno (koje je tada još imao????) te je počeo bježati. Vatra je trčala za njim pitajući ga zašto bježi od nje. Došavši do jednog jezera, Hypo je skočio u vodu spasivši se tako. No, stiže čovjek kojemu je pripadalo jezero te zabrani Hypo-u da ostane u vodi rekavši kako će mu on pojesti ribu u jezeru. Kako bi dokazao da je vegetarijanac, Hypo je obećao da će svakog dana izaći iz vode i razgrnuti svoj izmet kako bi čovjeku dokazao da u izmetu nema riblje kosti. Tako su postigli dogovor i od tada vodeni konj boravi u vodama jezera koje stvara delta rijeke Okavango.“
Sreli smo i jednu pravu obitelj žirafa, mamu, tatu, blizance i najmlađeg pripadnika. Mogli smo jasno vidjeti kako nas roditelji prate svojim pogledom, zaključujući da smo na dovoljnoj udaljenosti te da im ne predstavljamo neku opasnost. Elegancija njihovog hoda s onim dugačkim vratovima koji “strše“ iznad običnog svijeta, bila je fascinantna. Srećemo zebre, krdo antilopa, divljih svinja, dvije ogromne – male kornjače, a onda odjednom i krdo bizona koje nismo na vrijeme primijetili. Mislim da je to bio i jedini stvarno opasan trenutak kojeg mi, naravno, nismo ni prepoznali ni shvatili. U takvim je trenucima jako važno znati kako se ponašati. U svakom slučaju, nikada se ne smije bježati, čak je i bolje umiriti se te polako natraške povlačiti….
Nakon ručka, (kajgana ali skuhana!!!!, pečena kapula i slanina) ponovo odlazimo u naš „pool“. Očito su neposredno prije nas bazen posjetili slonovi pa se voda nije uspjela razbistriti tako da smo bili primorani promijeniti rukavac, tj. bazen. Uživali smo i više nego dan prije što pokazuju i predivne slike naših 2D slikara. Kiša koja se niotkud stvorila, natjerala nas je da se brzo vratimo u logor ali nas je duga koja se pojavila na nebu, nagradila predivnim doživljajem. Kalunga je priredio vrhunsku večeru u kotliću u kojeg je stavio isjeckanu govedinu, izdinstanu na puno kapule, pa na nju red salse, red sirapa tako redom. A onda su nam naši domaćini priredili pravo malo iznenađenje. Pravu priredbu, pjevajući i igrajući prikazujući nam na taj način njihove običaje. Iako naravno ne razumijemo niti jedne riječi, mimika koju koriste u svom plesu jasno pokazuje o čemu priča pjeva. Kao i kod bušmana to je najčešće oponašanje životinjskog svijeta. Naravno, naš Ričard nam daje u pravo tumačenje svega što nam prikazuju. Ples je potakao i našu Vesnu i Lalu da im se pridruže za što je svakako trebalo imati itekako kondicije koje većina nas očito nije imala. Bila je to super večer pod divnim afričkim nebom punim zvjezda koje valjda nigdje ne sjaje takvim sjajem kao ovdje.

9. dan (19.11.)
Koliko je svima nama ovaj boravak u divljini u srcu delte Okavango, bio dojmljiv pokazao je i naš posljednji dan s narodom Poli, zajedničkom raspremanju našeg logora, Božovoj pjesmi koja se čula u našem ponovnom laganom povratku u „civilizaciju“ vozeći se mokorovima i konačno oproštajnom govoru i suzama koje su bile više nego iskrene. Naravno, ne smijemo zaboraviti i na kupljene ručno izrađene narukvice naših domaćica koje su izradile od kuhanih i osušenih listova šaša. Novce koje su dobili od nas, ravnopravno su podijelili među sobom. Na rubu delte već su čekali neki novi turisti i neka nova skupina Pola koja je dobila priliku također nešto zaraditi. Mi smo krenuli ponovo u Maun. Da smo uspjeli stvoriti nešto puno više od jednostavnog odnosa: domaćin – turist, pokazalo se i u trenutku kada nas je Me Tu, najmlađa djevojka iz naše grupe Polia, pozvala da stanemo i upoznamo njezine sinove (a izgledala je tako mlada da nismo ni pomislili da je možda majka!), njezinu majku (koja ima samo 39 godina!) i braću koji svi žive u jednostavnim okruglim kućicama napravljenih od blata, specifičnog krova od slame, čineći dovoljno hlada u kući koja se može vrlo lako popraviti… Upoznajemo i Ričardovu obitelj, doznavši da je otac četvero djece od kojih je najmlađe staro samo 6 mjeseci. Divna, čvrsta, uhranjena curica koju smo svi željeli zagrliti. Taj je zagrljaj mene toliko dirnuo da nisam mogla prestati grcati u suzama. Sjetila sam se svih mojih unučića, a Ričard je mislio da plačem vjerujući kako oni nemaju ništa… Dapače, ja sam pak pomislila kako je potrebno tako malo toga da čovjek bude sretan i zadovoljan. Selo ima oko 150 ljudi, a djeca odlaze u školu u Maun gdje borave kod rođaka. Obitelj je njima izuzetno važna i međusobno su jako povezani pomažući jedni drugima. Teško se rastajemo od ovih dragih ljudi i napuštamo područje delte Okavango, noseći ovaj boravak zauvijek u srcu…..
Naša je sljedeća destinacija pustinja Kalahari, koja je udaljeno oko 5 sati vožnje gdje će nas čekati susret s plemenom Bušmana, najstarijim narod om Afrike. Smjestili smo se u Ghanzi Trail Blazers, lođ u samom srcu Kalahari pustinje, koji je napravljen od pravih malih bušmanskih kućica od slame. No, na raspolaganju su nam zajednički, vrlo uredni tuševi s toplom i hladnom vodom i sve druge pogodnosti koje ne umanjuju osjećaj da smo usred neke pustinje. Iako je sve ovo, naravno, prilagođeno turistima, ipak dodir s prirodom je vrlo dojmljiv. Susrećemo se s pravom obitelji Bušmana (sedmero njih, od super curice od 18 mjeseci do „starice“ od 55 godina) koji nastanjuju obližnje područje i koji nas odvode u divljinu pokazujući nam osnovne načine svojeg preživljavanja. Možda je cijela ova „predstava“ nekima od nas i bila previše „turistička“, ja sam je osobno doživjela vrlo autentičnom. Ne smijemo zaboraviti kako je ovaj nomadski narod, koji je nekada naseljavao tako veliko područje Afrike, danas prisiljen živjeti i preživljavati u vrlo uskom području, surovom i nepristupačnom. Zato im ne smijemo zamjeriti što nalaze i ovakav način preživljavanja, pokazujući turistima kako žive. Pri tom su najvjerojatnije iskorištavani i da uopće nemaju osjećaj vrijednosti novca, mogli smo vidjeti i po njihovoj reakciji kada smo im za „tip“ dali novčanicu od 20 dolara. Učinilo nam se da bi im možda 20 novčanica po dolar značila puno više…. No, ono što je mene oduševilo bila je radost kojom su oni sve to nama prikazivali, bistrog i vrlo inteligentnog pogleda. Tako su brzo ponavljali naša imena, posve pravilno ih izgovarajući. A mi smo uživali u slušajući njihov „klik“ jezik koji se razlikuje od područja do područja. Koristeći se i pantomimom, pokazuju nam što koriste kod glavobolje, bolova u trbuhu, artritisa, kako sakupljaju vodu u nojevim jajima, što im služi kao sapun, kako pale vatru….Oduševila nas je iskrenost i radost kojom su nam sve to pokazivali. Iznenadilo nas je što uopće nisu tako niski kao što smo očekivali. Danas više ne žive isključivo nomadskim načinom, već se sve duže vrijeme zadržavaju na istom području, pogotovo ukoliko, kao i ova obitelj, nađu načina da se prehrane i na jednostavniji način. Žive u skupinama od max 20tak ljudi(?). Danas žive samo na malom dijelu Bocvane i Namibije, a kako im je zakonom zabranjen lov manje divljači, njihov se broj drastično smanjio. Danas se neki od njih i školuju obzirom da su postali svjesni činjenice da se nitko ne bori za njih. Njihov večernji ples (koji nas je koštao dodatnih 10 $ po osobi) nije nas osobito dojmio, bio je puno jednostavniji i ponavljajući uspoređujući ga s plesovima naroda Poli iz delte Okavango. I u njihovom plesu mogu s prepoznati priče koje oponašaju život životinja. Čini mi se da postajemo se zahtjevniji i razmaženiji…
Naše bušmanske kućice imaju samo vrata od šiblja koja se naslanjaju na otvor šatora, no s druge strane imamo mrežu kao zaštitu od komaraca. Noću smo slušali zavijanje šakala koji dođu do samog kampa zbog hrane koju mogu naći. Ali se šakali boje ljudi pa tako nismo u opasnosti. Budimo se već u 5 ujutro, puni pijeska kojeg se ne možemo osloboditi. Jutro je prekrasno……………….
10. dan (20.11.)
Polako završava naša pustolovina u Bocvani. Nastavljamo prema Namibiji vožnjom u našim pregrijanim safari kamionima/vozilima. Ponovo se smješkamo na granici, izlazimo iz vozila, prelazimo preko malog bazena u kojem je otopina joda (zaštita od mogućeg prenošenja bolesti životinja).. Namibija ima tek nešto više od 2 milijuna ljudi, a prostire se na površini od 825.000 km2 . Svoju je nezavisnost stekla tek 1990, nakon što je Južnoafrička Republika 1988. upravljati njome nakon što ju je jednostavno pripojila tijekom Prvog svjetskog rata. Područje današnje Namibije bilo je tijekom 19. stoljeća njemačka kolonija pod imenom „Njemačka Jugozapadna Afrika“, osim područja luke Walvis Baya koju su kontrolirali Englezi kraćena tek 1994. Borbu za neovisnost započeli su još 1966. pripadnici marksističke gerile SWAPO.
Konačno stižemo u glavni grad Windhoek u kojem sve ukazuje na dubok trag koji su ostavili Njemci kao kolonizatori koji su Namibiju izgubili daleke 1915. godine. Grad koji broji oko 250.000 stanovnika, vrlo je moderan i vidljivo je kao se i dalje širi. Ovaj je grad u potpunoj suprotnosti svega što smo do sada vidjeli. Pumi i Kalunga, naši vodići, uvjeravaju nas da je takav i Gaberon, glavni grad Bocvane (????). Našu prvu pivu popili smo u vrlo lijepom baru na glavnoj cesti koju vodi švicarac, rođen u Namibiji i koji se ovamo vratio nakon punih 30 godina boravka u Švicarskoj. Rekao je da se sada ovdje živi vrlo dobro. To smo čuli i od svih ostalih bijelaca s kojima smo imali prilike pričati tijekom našeg boravka u ovoj zemlji. Svi se oni prije svega osjećaju Namibijcima, i iako znaju odakle potječu njihovi preci, nisu vezani na to. Kao što nam je rekao naš vodič koji nas je u slijedećim danima vodio po dinama, u tih 4 ili 5 generacija izmijenili su se svi evropski narodi pa tako iako je njegov djed bio Nizozemac (što pokazuje i njegovo ime) u obitelji imaju i Francuze, Njemce ….. Govore jezikom kojeg zovu afrikaner, koji jako podsjeća na nizozemski i predstavlja mješavinu holandskog i jednostavnog engleskog jezika. Inače, osim engleskog jezika, službeni i ravnopravni su još i 11 drugih jezika plemena koji žive na području Namibije (oshindonga, oshikwanyama, khoekhoegowab, otjiherero, silozi i rukwangali).
Našu prvu večer u glavnom gradu proveli smo u super restoranu Joe’s Beerhouse, vrlo popularnom i nezaobilaznom restoranu uređenom u znaku Jegermeistera, punog starih stvari, natpisa ulica na njemačkom jeziku, prepariranim životinjama….krcat ljudima sa svih strana svijeta. Hrana je odlična, a svatko od nas je uzeo jedan od specijaliteta, znači, neku od onih divnih životinja koje smo susretali u nacionalnim pakovima…. Noćimo u gostinjskoj kući Klein Windhoek Guest House, dobar smještaj u naselju malih kućica/soba vrlo moderno uređenih.
11.-12. Dan (21. I 22. 11. )
I ponovo dugo putovanje prema najstarijim dinama na svijetu. Putujemo prema pustinji Namib, pustinji u kojoj s nalaze najviše pješčane dine na svijetu. Pustinja je stara više od milijun godina, a ovisno o danu mijenjaju prekrasne boje koje se kreću od nestvarne tamno narandžaste i crvene, pa do svijetlo ljubičaste. A nad svim tim intenzivno plava boja neba, tako intenzivno plava boja koju nikada nigdje nisam vidjela kao boju neba!
Noćimo u prekrasnom Betesda Lodge koji se nalazi na osami i u kojem smo konačno imali malo vremena za odmor kojeg je većina nas iskoristila za kupanje u super čistom bazenu. Zrinka i dražan su na „skajpu“ između Namibije, Južnoafričke Republike i Hrvatske pokušavajući razjasniti što ćemo u narednim danima raditi, nastojeći složiti što je moguće interesantniji program. Nakrcani u kamione odlazimo Sossusvlei,(provjeriti ulazna vrata pustinje Namib, gdje smo uz čašu vina dočekali prekrasan zalazak sunca, i gdje su nam naša 2D dečka napravili prekrasne nestvarne fotografije.
Slijedećeg jutra rano ustajemo kako bi što prije stigli na glavni ulaz u pustinju a koji se otvara u 6,00. Bili smo među prvima tako da smo već oko 6,30 bili u podnožju najljepše i najveće dine koju sam vidjela Dine 45. Kreće naše uspinjanje po rubu (hrbatu) dine. Uspinjanje nije najlakše obzirom da nam noge upadaju u pijesak. Ja sam, naravno, najsporija što ne umanjuje moje uživanje. I stvarno sam neprestano fascinirana tim dvjema bojama: intenzivno plavim nebom i kontrastnim tamno crvenim pijeskom. Na vrhu dine uživamo u pogledu cijelog područja nepreglednih dina u čija podnožja dolazi sve više vozila. E, sada slijedi spuštanje. Nismo mogli ni zamisliti koji će to biti užitak! Netko iz grupe koja je stigla iza nas pokazao je kako je jednostavno „otrčati“ niz padinu direktno po jednoj od stranica dine. I onda smo počeli, najprije Lala, pa svi mi, jedan za drugima, stvarajući „kotače“ od pijeska u zraku, uživajući kao mala djeca…
Podno Dine 45 doručkujemo, gladni i zadovoljni, a nakon toga nastavljamo u osvajanju drugih dina. No kada smo došli podno Deadvlei (ili Big Daddy?) nekako nas je napustila ona prvotna volja da se penjemo po dinama u ovo vrelo afričko jutro. Uspinjanje bi trebalo trajati oko 2sata a živa se popela već vrlo visoko. Najhrabrije su se pokazale Zrinka i Lala koje su uz Pumija krenule u osvajanje ove visoke dine. Mi ostali smo ipak odabrali puno lakši put prema „slanom, mrtvom, isušenom“ dijelu nekadašnje rijeke u kojem se nalaze okamenjena (?), balzamirana stabla koja predstavljaju jedan od vrlo interesantnih prirodnih čuda (?). Ovo je vrlo rijetka, neobična pojava u kojoj se s 3000 starim drvećem dogodilo nešto poput balzamiranja. Uživali smo u laganoj šetnji sve do tog zabačenog „rukavca“ nekadašnje rijeke koja je ovdje zapela okružena dinama, ne mogavši nastaviti svoj put dalje. Vraćajući se sreli smo grupu francuza od kojih nam je jedan pristupio i počeo razgovor na vrlo dobrom hrvatskom jeziku. Vjerovali smo da je on jedan od naših gastarbajtera, možda izbjeglica ili da ima neko porijeklo iz naših krajeva, kad ono: jednostavno netko tko je poželio naučiti naš jezik! Zar ima i takvih mogućnosti???? Jedno je vrijeme bio u „Unproforu“ (???) i nakon povratka u Francusku krenuo je na tečaj. Bili smo iznenađeni i oduševljeni. U nastavku prolazimo kanjonom Sestriem, nastao erozijom potoka Tsauchab tijekom više od dva milijuna godina, dugačak kilometar a dubok oko 30 metara. Time završavamo boravak u ovom dijelu Nacionalnog parka Naukluft.

13. dan( 23.11.)

Put nastavljamo dugom vožnjom prema obali Atlantskog oceana i gradu Swakopmundu, koji je osnovan 1892. godine, a za vrijeme njemačke kolonijalne vladavine, bilo je glavna luka. U njemu sam bila prije točno 11 godina i iako mi se činilo da ću se u njemu jednostavno snaći i pronaći dućan u kojem je radila Austrijanka koja je dolazila u Crikvenicu. Naravno da je nisam uspjela pronaći jer svi ovi dućani vrlo često mijenjaju vlasnike. Grad ima izvrsnu poziciju za okolne avanturističke aktivnosti Namibije. Mjesto je inače udaljeno 30tak (ili (50?) km od Walvis Bay-a , grada koji je tipično engleski jer nikad nije bio dio njemačke kolonije i Englezi su cijelo vrijeme zadržali protektorat nad njim. Uz obalu su danas smještene vile najbogatijih ljudi Namibije u čijoj se arhitekturi odražava tradicija Afrike. Ali najveća je vrijednost ovog mjesta uvala u kojoj boravi kolonija flamingosa, posebno dviju vrsta, predivnih ljubičastih boja, koje je bilo predivno gledati kako lete u jatu kada bismo ih uznemiravanjem natjerali na let iz inače mirnog „gacanja“ po muljevitom plićaku…. Zaljev Walvis, plitka laguna, jedna je od najznačajnijih močvarnih područja afričkog kontinenta, uvrštena u svjetsku baštinu. Preko 80% afričkih flamingosa se tu hrani, a pogled na to ‘ružičasto more’ stvarno oduzima dah.
Za razliku od ovog „engleskog grada“, Swakopmund je tipičan grad iz doba njemačke kolonizacije, sa starim kolonijalnim građevinama koje su vrlo dobro očuvane, pomalo nostalgičnom atmosferom koje se posebno ogledaju u nazivima svih ulica odnosno hotela i pansiona. Poseban dio grada po kojem je on prepoznatljiv, dugačak je drveni mol, koji na stupovima duboko ulazi u more okružen galebovima i na kojem se nalaze dva izuzetno popularna restorana. Konačno jedemo i morske plodove, izvrsnu ribu i odlične kolače.

14. dan (24.11) Moja 40-ta godišnjica braka!!!!!
Malo smo izmijenili predloženi program te smo produžili svoj boravak na obali te krenuli prema Sandwich Bay-u, 50tak kilometara uzduž obale u smjeru Cape town-a. Od ponuđenih nam avanturističkih opcija (vožnje avionom, ili barkom uz delfine, let balonom, vožnje dinama motorima…) mi smo se odlučili na vožnju dinama ali đipovima. Ideja se pokazala izvrsnom. Na ovom se dijelu Namibije spajaju dine i Atlantski ocean, poput sendviča koji polako “ruše“ i prekrivaju sve pred sobom, pa su tako i pijeskom „zatrpali“ ribarsko mjesto drvenih kućica u kojem su još 60-tih godina prošlog stoljeća živjeli njemački doseljenici. I danas još izviru krovovi poneke kuće i na taj se način može vidjeti koliko je visok sloj pijeska i kako je duboko pustinja zaronila u more. U ovom dijelu ne postoji cesta koja vodi na jug već samo avanturisti koji se đipovima probijaju vozeći ponekad dijelom i preko stijena u moru. Na cijelom putu susrećemo morske lavove (?-neke slične životine iz te porodice????) koji uz svoje mlade ljenčare na obali. Na žalost vrlo veliki broj njih leže uginuli uz obalu. Pomor ovih životinja je nešto uobičajeno u ovom dijelu godine ali ono što zabrinjava je njihov ovako veliki broj (uginulih životinja ). Napuštamo obalu i konačno započinje naš uspon na dine. I počinje naša vrhunska zabava. Na ovom našem putu često smo se osjećali kao djeca i maksimalno uživali, ali na ovim dinama smo na neki način doživjeli vrhunac naše zabave i opuštenosti (?????). Đipovima smo se vrišteći spuštali niz padine i pod 45% nagiba a kada smo se popeli na vrh „bacali“ smo se „skačući“ u nevidljivo pješčano more. Slike koje su nam dečki napravili pokazuju u potpunosti kako smo se zabavljali….A posebno su mi drage one gdje se vidi kako sam ispisala mom Đou, poruku „Volim te“ uz brojku 40!!!!!!Na povratku smo na žalost imali mali incident zbog toga što se jedan od naših vodiča želio pokazati vozeći dinom nizbrdo u „rikverc“. Tko je mogao i pomisliti da će na dnu, u podnožju dine stajati parkirano vozilo u kojem je bilo i djece. Na sreću, ništa se nije ozbiljnije dogodilo, nitko nije stradao, ali smo se vrlo neugodno osjećali prisustvujući svađi bijelaca i crnaca u kojem je naš bijeli vodič ipak želio pokazati svoju nadmoć(?)…
Napuštamo Swakopmund i nastavljamo ponovo prema sjeveru obalnom cestom na kojoj ne srećemo gotovo nikoga. Cilj nam je područje planina Blandberg. Na putu uz obalu Atlantskog oceana zaustavili smo se u Cape Cros, koloniji južnoafričkih tuljana krznaša kojih ima od 150.000 do 180.000. Područje je 1968. godine proglašeno rezervatom za zaštitu tuljana, a ime je dobilo po kamenom križu koji je ovdje podigao portugalski pomorac Diego Carlo koji se tu iskrcao 1486. godine. Smrad je nesnosan uglavnom od uginulih životinja koje nitko ne odvozi. Glasaju se čudnom rikom. Nismo sigurni je li nam se ovaj prizor svidio….
Navečer konačno stižemo u naš Brandberg White Lady Lodge, gdje sam konačno mogla proslaviti svoju 40-tu godišnjicu braka, po prvi put bez Darka i tako daleko od njega. No čula sam ga pa mi je srce bilo na mjestu…
15. dan (25. 11)
Približava se kraj naše afričke priče. Dan provodimo u planinama Brandberg gde smo uz vodiče hodali do stijena (San Rock Art???) koje nazivaju White Lady po 2000 godina starim crtežima u stijeni na kojoj su prikazani izvanredni crteži životinja i ljudi za koje se ne zna sa sigurnošću još ni danas što predstavljaju. Neki smatraju da se u krugu nalazi vrač dok neki ovu figuru nazivaju bijelom ženom koja je došla s Mediterana (?????). Bilo je rečeno da ćemo pogledati „okamenjenu šumu“ iako ja ni danas ne znam koji je to dio bio. Presušena rijeka Ugab stanište je rijetkih pustinjskih slonova koje naravno nismo sreli…
I dok smo razmišljali je li ovaj dugotrajan, iscrpljujući put i krug koji smo napravili, bio neophodan i vrijedan ovog truda, susrećemo sasvim slučajno skupinu pripadnika naroda Himba. Himbe su nomadski narod kojeg još nije dotakla moderna civilizacija. Iako je ova skupina uz cestu prodavala turistima svoje rukotvorine, ovaj je susret bio posve spontan i u konačnici nas je svih oduševio. Za Himbe se kaže da su najljepši ljudi Afrike, dok su žene poznate i po karakterističnim frizurama i nakitu. Kako nose vrlo malo odjeće, da bi zaštitili kožu, mažu se okerom što im daje lijepu crvenu boju. To je nomadski narod predivnih žena i muškaraca koji se prekrivaju nekim oblikom blata (koji dobivaju miješanjem???????čega), terakota boje koja ih štiti od vrućine i komaraca. Čak i kosu spletenu u dugačke pletenice mažu tom smjesom. Na sebi imaju samo oskudnu haljinicu od kože te mnoštvo narukvica koje nose oko vrata, ruku i nogu. Iako su gotovo goli, ne doimlju se tako. Vole se cjenkati i nisu nam rado spuštali cijene svojih radova a koje su bile prilično visoke. Za razliku od toga za relativno malu napojnicu su nam sve žene plesale uz karakteristično udaranje ruku, pljeskanje koje održava ritam. Imala sam dojam kako to rade prije svega sebe radi i da pri tom uživaju. Muškarci su započeli pjesmu koju je odmah prihvatio naš i Božo savršeno uhvativši sve te tonove…Uz njih su i njihova djeca, prekrasne, vrlo uhranjene bebe. Ples im je vrlo specifičan, pomalo divlji i tek smo kasnije doznali kako on služi ženama da na sebe privuku pažnju muškaraca koji ih odabiru laganim udarcem biča. I onda onaj isti bistri i inteligentan pogled svih tih mladih ljudi koji su meni djelovali vrlo ponosno. Imala sam dojam da nam njihova lica govore: “pa što vi radite ovdje, ovo je naša zemlja a vi ste samo turist koji nas gledate kao izloške….“ Taj ponos sam vidjela na licima i u očima svih naroda koje smo susretali i kod Polia u delti Okavango, kod Bušmana u Kalahari pustinji, ogromnih ponosnih žena Herero naroda/plemena koje su kao kraljice u svojim specifičnim dugačkim „kolonijalnim“ viktorijanskim haljinama koje danas čine njihovu nošnju, s velikim kapama poput rogova na glavi… i konačno ovih Himba uz ovu cestu po kojoj tko zna kada netko prođe…. Narod Himba smatra se podskupinom Herero naroda iako se to ne može zaključiti njihovim vanjskim izgledom. Govore istim jezikom, jednim od 11 jezika kojima se govori u Namibiji.
Gledajući danas s malim odmakom na ovo putovanje jednim dijelom Afrike, na našu sreću onim dijelom u kojem nema gladnih ljudi (ili ih mi nismo susretali?), mogu reći da će meni u uspomeni prije svega ostati upravo sva ta lica, svih tih ljudi koje smo upoznali ili susretali. Nekome od nas će možda najupečatljivije biti sve one prekrasne životinje ili pak pješčane dine ali ja ću svoj drugi posjet Africi sigurno pamtiti po inteligentnim očima afričkih domorodaca. A što uopće znači riječ –domoroci???????????????????????
Iako je moj prvo odabir putovanje u Južnu Ameriku u koju bih se uvijek nanovo vraćala, svim mojim prijateljima Peruancima, Turcima i Srilančanima, od sveg srca ZAHVALJUJEM što sam uz njih proživjela jedan pravi afrički san!

Jadranka Varljen

 

16 dana | Cijena od: 22.500 kn
Tip putovanja: Grupno ·
12 dana | Cijena od: 18.690 kn
Tip putovanja: Grupno ·
9 dana | Cijena od: 8.950 kn
Tip putovanja: Grupno ·
11 dana | Cijena od: 15.900 kn
Tip putovanja: Grupno ·
13 dana | Cijena od:  kn
Tip putovanja: Grupno ·
19 dana | Cijena od:  kn
Tip putovanja: Aktivno · Grupno ·
8 dana | Cijena od: 14.400 kn
Tip putovanja: Aktivno · Privatno ·
11 dana | Cijena od: 26.590 kn
Tip putovanja: Obiteljsko · Privatno ·
12 dana | Cijena od: 21.600  kn
Tip putovanja: Obiteljsko · Privatno ·