Putnička agencija Perzepolis d.o.o. | Bauerova 11, Zagreb

+385 1 55 77 550 info@perzepolis.hr |

Dojmovi o indokini

Laos, Kambodža, TajlandStari gradovi Indokine

U sebi sam ponavljala da kraj riže i voća sigurno neću ostat gladna, i da je dobra prilika da se odreknem kruha. Pričajući drugima gdje odlazim zvučala sam odvažno, ali sam sama sebe tako ohrabrivala znajući da sam izabrala ne tipičan turistički izlet, avanturističku turu s malo spavanja, puno letova i premještanja svaka dva dana.

Prva destinacija bila nam je Vientiane, Laos. Wat Si Saket, najstariji hram u Vientiane otvorio je ulaz za naš prvi doticaj s religijom i vjerovanjima azijata. Impresivna arhitektura, građevine koje izazivaju strahopoštovanje, kipovi, prikazi zmajeva u čijim ustima ljudi svakodnevno ostavljaju hranu, majmuni s ljudskim karakteristikama i sl. Izgledali su kao da sam uskočila u neku bajku koja još uvijek traje. Naš vodič bio je vidno iznenađen kad smo ga zamolili da nam pokaže na koji način se klanjaju kipovima Bude i kako ide ritual. Nakon toga smo i sami pokušali, te zapalili svijeću.

kIspred svakog Bude stoji, kao i u svim religijskim ustanovama, škrabica za donaciju. Zlata, cvijeća, mirisnih štapića, hrane oko svakog zlatnog kipa. Tu smo naučili da postoji Buda u različitim pozicijama za svaki dan u tjednu. Ovisno o položaju ruku, on je mogao prizivati kišu ili zaustaviti nasilje itd. Taj dio mi je zvučao zanimljiv i moje ranije mišljenje o budizmu mi se činilo privlačnim zbog spiritualnosti i mudrih poruka. No, moje mišljenje kako je vrijeme odmicalo počelo se rapidno mijenjati zbog onoga što ću zaista doživjeti i vidjeti. Plan puta je bio osmišljen tako da smo dva dana provodili u većim gradovima, a dva dana u manjim prirodnim mjestima, selima.

Vang Vieng na prvi pogled je oduševljavao svojim šarmom. Špiljarenje, kajaking, vožnja balonom, čamcem. Vrijeme je ograničeno, tako da smo se uspjeli provozati po rijeci Nam Song i vidjeti spilju Tham Jang koja je nekad služila kao skrovište lokalnog stanovništva pred kineskim napadačima. Vang Vieng je odličan prikaz turizma koji se može odviti uz jednu rijeku. Spoj modernizma i tradicionalnih seoskih uličica. Treba li naglasiti da je Laos zemlja koja je bila jedna od najteže bombardiranih zemalja u svijetu? Danas ostatke bombi pretvara u posude za cvijeće, a kratere u ribnjake. Postoji još 78 milijuna ne aktiviranih bombi od kojih stradavaju najčešće djeca.

Put nas je dalje vodio sjevernije prema Luang Prabangu, gradiću u kojem se miješaju kolonijalni francuski i laoski stil. Na putu prema njemu kroz brdovit krajolik prizori su bili put onih National Geographic fotografija. Siromašna naselja okružena malom djecom koja se sama igraju oko svojih, nazovimo ih kuća. U daljini su se mogla vidjeti polja na kojima su odrasli radili ili dolazili s njih noseći teški teret na leđima, jedanput većim od njih. Neke žene kupale su se preko puta nastambi uz velike bačve vode – kompletno odjevene. Životopisna vožnja približavala nas je sve više Luang Prabangu.

Zalazak sunca dočekali smo na brdu Phousi u središtu mjesta. Bazar u ovom mjestu bila je odlična prilika da se kupe rukotvorine. Ono što bi se trebalo najviše cijeniti zbog svoje originalnosti koštalo je zaista malo. Šetajući oko bazara privukla me tradicionalna glazbe te sam skrenula s “plana” puta i potrčala koliko su me noge nosile prema izvoru zvuka. Bio je to nacionalni muzej u sklopu kojeg se izvodila kazališna predstava. Odličan predah od već toliko prehodanih kilometara. Bogato ukrašeni kostimi živih boja, jaka šminka i maske, plesačice koje mame svojim elegantnim pokretima za koje nisi siguran izvode li ih ili se tijelo tako samo od sebe pokreće.

Premda je prijedlog bio da se sutradan ranije ustanemo te pogledamo jutarnje darivanje hrane svećenicima, nakon što sam imala prilike vidjeti koliko se ti ljudi bore za hranu, koliko rade da bi imali za sebe i obitelj, nije me privlačilo da vidim klečanje uz cestu kako bi svećenici prošli, stanovnici im poljubili skute i dali hranu kako bi se ovi vratili moliti, spavati i jesti u svoje pozlaćene odaje hramova. Nisam baš “dobro s tim”. Ujutro smo se brodićem po rijeci Mekong odvezli do špilje Pak Ou, još jedne ispunjene tisućama Budinih statua koje su donijeli pobožni seljani. U selu Bn Xang Hai vidjeli smo i proizvodnju rižine rakije kao i papira. Prilika da degustiramo jačinu rakija nasmijala je bar lokalne ljude, jer face koje smo radili prilikom isprobavanje izgledale su kao iz komedija.

Ipak, trijezne glave upustili smo se u avanturu jahanja slonova. Kupila sam im banane da se zbližimo i krenula kroz šumu. Te inteligentne životinje su toliko jake da su tijekom puta svako malo stale i istrgale poveću granu s drveta jednim potezom surle. Činilo se kao u crtiću simpatično dok mi nije nestalo banana pa je demonstrativno gospođa slonica uzela zemlju s poda i dobro me okupala podignuvši visoko surlu u zrak. Ljepljiva od bananine sluzi, prašnjava od zemlje, nakon dvadeset minuta završili smo svoj prvi bliski susret sa slonovima. Umjesto ludog noćnog provoda odabrali smo masaže kojih je bilo na svakom uglu i od tog dana navukli se na njih i u svakoj prilici otišli isprobati neku drugu. Ono što kod nas košta za pola sata kod njih vrijedi sat i pol tretmana.

Zapravo, bila je to odlična priprema za sutrašnji trekking od tri sata prema vodopadu Khouang Si. Trekking je započeo prolaskom kroz školsko dvorište sela gdje smo trebali pokupiti još jednog vodiča koji ide sa sabljom ispred nas ne bi li krčio eventualne prepreke tropske šume. Zapravo je to bio klinac u japankama s malo većim nožem oko pasa. Za pedeset dolara uspjela sam i upoznati lokalnog Šamana koji nam je dao blagoslov za put. Interesantno je bilo gledati taj glazbeno – plesni obred i način na koji oni vjeruju kao i njegovo spajanje s duhom ispred papirnatog improviziranog oltara s dvije svijeće i neka dva poluživa žohara. Vodopad Khouang Si je prekrasan. Uspjeli smo se okupati u toj bijelo – tirkiznoj vodi. Egzotično izgleda i dobro rashlađuje. U neposrednoj blizini mogu se vidjeti i medvjedi, pojesti ručak ili uživati u prirodi i pikniku.

Polako se bližilo vrijeme da odemo iz Laosa – nekadašnje francuske kolonije u jugoistočnoj Aziji, bez izlaza na more. Siromašne zemlje s nerazvijenom infrastrukturom i slabom povezanosti s ostalim dijelovima, ali s nezaboravnom netaknutom prirodom, kao i srdačnim ljudima. Zemlji koja još pati od posljedica američkog bombardiranja, i koja je podsjetnik na najveću glupost ljudskog izuma: rat.

http://www.ordinacija.hr/budi-sretan/kamo-na-put/laos-zemlja-nezaboravne-netaknute-prirode-i-srdacnih-ljudi/

 
Čitajući o Kambodži pripremala sam se na zemlju neimaštine, ali i da sam pogledala na stotine dokumentaraca i pročitala tisuću knjiga ne bih se mogla pripremiti na takvu jad i tugu.

Kambodža je zemlja oblikovana tragedijom u kojoj svaka osoba ima nešto za ispričati. U Siem Reapu vodič nas je dočekao, a ja sam mu nadobudno doviknula: “Molim te pokaži nam najbolje stvari Kambodže kao da su ti došla dva prijatelja i nemoj nas oslovljavati s boss!” Dvadesetosmogodišnji mladić se okrenuo i pitao može li biti iskren? “Naravno”, brzo odgovaram. Sarkastično on odgovara da je njihova najbolja stvar to što nemaju perspektivu i da im je svaki dan sušta borba za život.

Da je politička situacija katastrofa, i da oni na vrhu skupljaju šlag dok ostali narod još uvijek umire od neimaštine kao da nije bio dovoljan građanski rat i masovna ubojstva 1.5 milijuna ljudi. Tek što smo stigli, plan puta nas je vodio na jezero Tonle Sap, jedno od najvećih prirodnih slatkih voda, u susret plutajućim selima. Žuto-smeđa voda pomalo nas je zapljuskivala u tradicionalnom brodiću koji je vlastoručno napravljen. Otac i sedmogodišnji sin srdačno nas pozdravljaju. Jasno je bilo da oni i žive na tom brodu, noću spavaju, a danju im služi za zaradu prevozeći turiste. Zastajemo na nekom većem splavu s bazenom u kojem su krokodili i razni suveniri. Prizor kao iz nekog filma katastrofe pa vidimo panoramski prikaz scene nakon razora prirodne sile. Ostaci civilizacije, smrad i gusta magla prašine. Nisam se ni okrenula, dvije polumokre djevojčice u lavorima plutaju ispred mene i traže dolar. Saginjem se i dajem ga svakoj, a kad odjednom desetak klinaca juri mi u susret s pitonima oko vrata većim od njih samih.

Za minutu imala sam nekoliko zmija oko vrata, a svako dijete pružalo je ruku da im dam novac. Toliko sam bila žalosna zbog te djece da su mi stavili i drek na glavu vjerojatno bi izdržala, jer ako mogu oni tako mali, onda ću i ja izdržati. Žustro dijelim dolare svjesna da time podržavam prošnju i rad djece na ulici umjesto da idu u škole. Znam da vjerojatno griješim, ali ja sam samo kap u moru s obzirom da je na ulicama Kambodže 14 000-24 000 tisuća djece koja prose ili prodaju robu da bi preživjeli ili pomogli obitelji.

U trenucima dok gledam takve prizore lovi me bijes, ljutnja i neki otpor željan revolucije. Osjećam se bespomoćno i loše. Svjesna da bi mnogi negodovali, ipak izgovaram na glas pred svima: da imam mogućnost donijeti neke promjene u ovoj zemlji, prva bi bila edukacija o reproduktivnom zdravlju i seksualnosti. Imati po desetoro djece koja kasnije se bore za život i koju izrabljuju roditelji da bi i sami preživjeli je dno dna. Ako je moje razmišljanje o sterilizaciji nakon dvoje djece ugrožavanje ljudskih prava onda bi voljela da mi netko kaže kakva je današnja pozicija te djece u Kambodži? Osim toga, teško je za gledati da u 21. stoljeću i dalje postoje ovakve zemlje, željne kore kruha čije je dostojanstvo oduzeto od samog rođenja, a velesile koje se svakodnevno trude pokazati svoju humanu stranu poput Amerike – godišnje na nuklearni program troši oko 55 milijardi dolara. Moj želudac tijekom vožnje automobilom bio je toliko stisnut da sam ga do grla mogla osjetiti. Misli su mi prolazile o tome u kakav hotel, s obzirom na viđene prizore, će me dovesti. Molila sam se samo da imam topli tuš i čistu posteljinu.

Briga se pokazala neosnovana jer moj hotel i ulica u kojoj je hotel smješten nema apsolutno veze s Kambodžom. Zbunjena opet i opet tolikim razlikama između jednog i drugog ugla ove zemlje. Kao da je netko stavio paravan ispred provalije s cvjetnim motivom i pustio relaksirajuću zen glazbu. Upravo tako je meni moj hotel djelovao. Ovdje se nastavlja moja promjena u razmišljanju o vjerama i ustanovama za razliku od početka putovanja. Dođe mi da ukradem neki pozlaćeni kip iz hrama, prodam i dam ljudima novac da žive.

Vrijeme je bilo da prošećemo veličanstvenim Angkor Watom, najvećom vjerskom građevinom na svijetu. Najvećim dijelom je sagrađen u vremenu od 1113. do 1150. godine, u vrijeme vladavine kmerskog kralja Surjawarmana II. na prostoru od oko 2 km2. Angkor znači grad. I on zaista u svojoj veličanstvenoj pojavi djeluje modernije i bogatije od prizora današnje situacije Siem Reapa. Ovakvo nalazište smatra se veličanstvenije od svega što su Grčka i Rim zajedno ostavili iza sebe. Među kamenim kompleksima zaista zastaje dah od pogleda na sve te rukotvorine. Nezamislivo je kako su ljudi u ono vrijeme bez pomoći koju mi danas imamo u građevini napravili takve mozaike, velike građevine, nepregledne hodnike i sl. Oko hrama žive lokalni ljudi u svojoj neimaštini nadajući se turistima od kojih će užicati dolar. Okolna vegetacija je promijenjena zbog stalnog rasta tropske šume. Bilo je potrebno džunglu raskrčiti i hram ostaviti dostupnim za poglede šire mase. Fasciniraju drveća koja ostavljaju svoje gigantske korijene oko hramova poput hobotnica koje krakovima hvataju plijen. Ne čudi da su mnoge filmske scene upravo snimane na ovom području. Čudi da je ulaznica skupa i da dođe oko dva milijuna turista, a da ljudi u Kambodži žive loše. Pitam se gdje su sve pare?

Drugi dan smo preskočili pogledati novi hram, nakon još jednog obilaska unutar građevina Angkora, te smo otišli vidjeti mjesto gdje se nalaze ostatci kostiju stradalih u kambodžanskim Poljima smrti; općina Tịnh Biên, pokrajina An Giang. Tužan prizor prekinuo bi samo poneki šum vjetra u krošnjama drveća kao da prepričava stravične diktatorske događaje Pol Potova režima i njegovih Crvenih Kmera koji su u to vrijeme bili kratki s mecima te su egzekucije vršili zašiljenim bambusovim štapom. Napredak civilizacije od razdoblja Angkor Wata i vladavine kmerskog kralja Surjawarmana II, kada su rižina polja davala godišnje do tri puta usjeve te dovela Kambodžu do zlatnog razdoblja industrijalizacije, do poražavajućeg razdoblja vladavine Pol Pota i polja smrti koja je, između 1975. i 1979., na rubovima prašuma Indokine posijao komunistički režim.

To je Kambodža, zemlja oblikovana tragedijom, zemlja koja vapi za promjenama, pomoći i želji za oporavkom te vraćanju dostojanstvenog života i prave edukacije.

http://www.ordinacija.hr/budi-sretan/kamo-na-put/kambodza-zemlja-misticnih-hramova-i-velikog-siromastva/

Emina Pršić

Dva i pol tjedna u Indokini bila su jednako predivna i poučna, bilo je ljepše nego što sam se prije puta usudio i zamisliti, jer očito da se čovjek nekih predrasuda može riješiti tek na licu mjesta. Osim što sam posjetio neka mjesta o kojima sam sanjao kao klinac, vidio sam i doživio neke toliko nevjerojatne stvari koje mi je sebi i drugima teško objasniti. Azija kao dio kugle zemaljske je stvarno priča za sebe, pogotovo kada se radi o Indokini – od prirode, povijesti, hrane do ljudi koji su stvarno nevjerojatni. Ako ste bili u Kini i mislite da ste vidjeli sve, onda griješite. Ovdje ima još puno toga jer ovo je neki drukčiji svijet, koji na trenutke izgleda nestvarno. Taj svijet pokazati će vam svoju lijepu stranu i svoju ružnu stranu, no to je život. Tajland, Laos i Kambodža tri su zemlje u koje se treba otići, kroz koje se treba voziti kombijem, tuk-tukom, autobusom, brodom ili čak i kajakom. Treba izaći vani na ulice, na prašnjave putove ili šumske puteljke i pješačiti. Treba se zamisliti o životu u “sobi za razmišljanje” Muzeja opija, a vjerujte mi, imat ćete o čemu razmišljati jednom kada ovaj muzej posjetite. Treba se nakloniti prodavačici u Luang Prabangu, nasmijati se konobarici u Vang Viengu ili iskazati pijetet žrtvama jednog neljudskog režima u Kambodži koja opet nudi prizore toliko lijepe da od njih zastaje dah, kao uostalom i Laos i Tajland. Ovdje se čovjek može zabaviti, uživati, ali i puno toga naučiti. Kao što vidite, putovanje kroz Indokinu me se jako dojmilo – više nego što sam očekivao.

 

Mladen Radić
Prekrasno putovanje – puno boja, egzotičnih okusa i mirisa!
Posjetili smo slikovite hramove u Tajlandu i Laosu. Uživali smo u egzotičnoj i ukusnoj hrani. Ljenčarili smo i sanjarili ploveći rijekom Mekong i uživajući u pitomim krajolicima. Dijelili smo bonbone djeci plemena Hmong, Lao i Khmu. Divili smo se prirodi u okolici Luang Prabanga i Vang Vienga, a mi malo odvažniji uživali smo i u trekingu po džungli, “tubingu”, kajakingu i skokovima u hladnu riječnu vodu. Nezaboravne su i masaže, te cjenkanje i kupovina suvenira.
Od pogleda na hramove Angkora zastao nam je dah, a tuga nam se uvukla u srca slušajući o stradanjima naroda u Kambodži.
Nezaboravno putovanje koje svakako treba doživjeti!

 

Tatjana Nikolić
Dojmovi s ovog putovanja su veoma snažni. Putovanje je bilo izuzetno zanimljivo, može se reći neuobičajeno u turističkoj ponudi, posebno za putnike koje zanima egzotika nešto sasvim drugačije od civilizacije kojoj mi pripadamo.
Program putovanja je smišljen veoma profesionalno – toliko dojmova koliko možemo doživjeti, osjetiti srcem, dušom, uhom i očima. Posebno ističemo krstarenje Mekongom, Angkor Wat, susrete s ljudima koju su izuzetno topli, ljubazni, nasmiješeni. Organizacija je bila odlična.
Zdravka i Marija

 

8 dana | Cijena od: 4.000 kn
Tip putovanja: Obiteljsko · Privatno ·
11 dana | Cijena od: 6.600 kn
Tip putovanja: Obiteljsko · Privatno ·
13 dana | Cijena od: 11.980 kn
Tip putovanja: Privatno ·
13 dana | Cijena od: 12.800 kn
Tip putovanja: Privatno ·
13 dana | Cijena od: 12.590  kn
Tip putovanja: Obiteljsko ·