Oduvijek me privlačila pustinja i onaj delikatni orijentalni svijet u kojem se, iz nekog razloga, osjećam tako dobro. Prvo su bili neki filmovi i knjige, a potom želja da vidim svojim očima. Maroko je dugo bio na listi želja. Znala sam neke fakte o povijesti ove zemlje, običajima i kulturi, ali ništa nije moglo dočarati to posebno svjetlo, mirise začina i cvijeća koji se stapaju u toplini u zraku. Znala sam da ću se zagledati u Maroko, ali nisam slutila da ću se zaljubiti. Puno je slika koje su se oblikovale u obojena sjećanja i ugradila u mene. Rabat, pogled na Atlantik, sivo nebo sa kišnim oblacima i bijele fasade sa plavim u staroj medini; zlatno žuti zidovi mauzoleja Moulay Ismaïla u Meknesu, prvi susret s berberskim tepisima asimetričnih uzoraka; Volubilis sav u zelenilu pejzaža nepromijenjenom od kada su temeljeni zidovi akvedukta i palača, sa žutim nekim cvijećem posvuda i mozaicima i uglačanim kamenom ceste – volim antičke ruševine, a znam da smo svi Rimljani, Mediteranci, zato je sve tako blisko. Pa nižem u glavi imena marokanskih kraljevskih dinastija koja zvuče poput stihova- Almoravidi, Almohadi, Merinidi, Saadiani, Alauiti; pa neke riječi koje kao da su nastale u bajkama – medina, suk, riad, kazba, shukran….Fes je poseban i neopisiv; ima tu i ljepote i ružnoće, ali sve je tu – život koji se intenzivno odvija, zamišljam da je upravo tako bilo i na ulicama svih starih civilizacija, tekuća arheologija, moralo je biti ovako, osjećam taj arhetipski način, gusto tkivo grada, težak zrak, napučenost, stotine ljudi hoda uskim ulicama medine, bezbroj zanatlija i trgovaca, životinjske kože suše se nakon bojenja, magarčići pretovareni robom, mali dućani i štandovi prepuni svega, latice jasmina i ruža u košarama, arašidi uredno poslagani u gomile, masline u ulju, svježe meso visi na klinovima, pogače se tek izvlače iz krušne peći, čaj od mente, metalne i keramičke posude i raznobojne svjetiljke koje noću po kućama i vrtovima čarobno boje tamu, dječica sa širokim osmijehom kupuju slatkiše, zakrabuljene žene i one koje to nisu prebiru po berberskom srebrnom nakitu i raznobojnim kaftanima i maramama, muškarci u crnim đelabama odlaze na molitvu, medrese u kojima se pogled diže od mramornog poda, prema keramičkim pločicama, redovima kurana, čipkastim štukaturama i drvenim oslikanim svodovima…. Ali tko bi slutio da je Maroko tako zelen u proljeće, dok putujemo prema pustinji, Atlas prekriven šumama i pašnjacima, vrhovi pod snijegom, teku planinski potoci, ovce u stadima, dugi potezi cesta, cvijeće po poljima i jedan susret sa malim sjevernoafričkim majmunom koji živi u šumi cedrova, ima sičušne prste i jede iz ruke kao dijete. Pustinja, toplo tamnožutilo i narančasto, tišina, jašimo na devama prema velikim dinama, razgovaramo sa Berberima odjevenima u plavo– tu ću boju zauvijek zvati berbersko modra; nije uzalud ovo pejzaž idealan za kontemplaciju, nema ništa, samo svjetlost koja se mijenja, fine pejzažne zakrivljene linije, samo najsitniji pijesak u koji uroniš prste, osamljenost i ispunjenost. Šetati noću po dinama u društvu Berbera kojima je i onih par svjetala u šatorima previše, a zatim pogledati uvis u preveliko nebo istočkano zvijezdama. Ourzazate, garnizon francuskih legionara, utvrda sa malim prozorima sa čipkastim rešetkama i oslikanim stropovima. U blizini je Atlas filmski studio i srce mi je puno kada doznajem da je tu Bertolucci snimio Čaj u Sahari, da je tu bio set Lawrencea od Arabije. A apsolutna me magija obuzima dok se približavamo Aït Benhaddou, dok prelazimo Wadi mellah koji u to doba godine nije suh, preskačemo preko vreća sa pijeskom koje služe kao most, za ruku nas vode i pomažu mali Berberi prekrasnih lica. Opčinjavaju me građevine rađene od opeke osušene na suncu, drvena vrata sa drvenim kompliciranim mehanizmima ključanica, fasade sa slijepim lukovima i reljefima u sitnozrnatoj igri svjetlosti i sjene, na pozadini brežuljka iste naračasto smeđe boje, stopljeno sve zajedno u sliku iznimne čudne ljepote – naravno da je mogao dočarati Betlehem u Isusu iz Nazareta, svakako je mogao biti afrička kulisa Gladijatoru, sve te kinematografske slike koje nas vode u neki drugi svijet mašte, a meni se čini da sam oduvijek osjećala ova mjesta. Marrakesh, živnem samo dok izgovaram to ime, sve je vodilo k njemu, napokon Marrakesh, okružen palmama, s ružičastim zidovima na pozadini snježnog Atlasa, napokon pogled s terase dok ispijamo nus nus i gledamo Trg Jemaa el- Fna, po danu, sa kolima s narančama, zelenim tendama štandova na kojima nalazite sve što možete i ne možete zamisliti, sa svime što vam treba i ne treba, voćem, sjemenkama, tuareškim koštanim narukvicama sa srebrnim pločicama, metalnim svjetiljkama, tabureima, sandalama, tunikama, dugačkim raznobojnim ogrlicama, svilenom pozamanterijom, kovanim alatima, vezenim stolnjacima, eteričnim uljima, keramičkim tanjurima i zdjelicama, staklenim čašicama za čaj, pletenim košarama, torbama, svijećnjacima, ogledalima sa koštanim okvirima obojanima kanom ….Gledam kobru i njenog vlasnika, kočiju s konjima, bezbroj nasmiješenih lica, velike lijepe oči, osjećam ljubaznost, stalnu želju za konverzacijom… A uvečer kakofonija zvukova, frule, citre, bubnjevi, vodonoše, dim roštilja, mirisi mesa i povrća, nutkanje, pozivanje….Iduće jutro, mir u vrtovima kraljevske palače, bugenvile u svim nijansama ružičaste i ljubičaste, ljiljani i stabla naranče, ptice što pjevaju i fontana kao središte. Zatim vrtovi slikara Majorellea, stotine biljaka, cvijeće u terakotnim teglama narančaste, limun žute i modre boje, jezerce sa lopočima, sve kao pozadina za ispisivanje poezije. Bilo je i noćnih izlazaka, nekih lijepih restorana, muzike i pokoja čaša marokanskoga vina. I na kraju Casablanca, Play that again Sam, Hasana drugog džamija kao neki optički trik na pozadini pjenastog Atlantika.
Znam da se želim vratiti u Maroko, svakako želim vidjeti i Tangier i Essaouiru, želim ponovno lutati pustinjom, gledati magični Aït Benhaddou, prije svega osjetiti Marrakesh, opet Marrakesh i ljude.
Predivno putovanje, mala grupa, izvrstan marokanski vodić – naš poetični prijatelj Abdou, odlični hoteli, miomirisna hrana…. Znam da ovo putovanje s Perzepolisom neće biti jedino, da će Ivona i Mohammad smišljati putovanja na koja ću ja željeti otići, maštati, a poneko, nadam se, ostvariti.