Maroko

Dojmovi putnika

Mali odmak od standardnih aranžmana i par dana više učinile su ponudu Perzepolisa neodoljivom. Air Franceom smo sigurno sletjeli u sve zračne luke po planu i krenuli na proputovanje kroz Maroko. Kraljevski gradovi isprepleteni pričama našeg lokalnog vodiča berbera i predivne kraljevske palače polako su nas uvodile u svijet maštovitih mozaika i gipsanih štukatura koji ukrašavaju svaki djelić Maroka. Priliku da se upoznamo sa dijelom tih manufaktura svakako je bio Fez. Abdoo, berber koji nas je vodio provlačio nas je kroz uličice Feza pokazujući nam kako Maroko živi još od srednjeg vijeka.

Raznolikost Maroka očitovala se na svakom koraku, bilo da smo išli kroz područja Atlasa gdje smo još mogli vidjeti snijeg, pustinju Merzouga gdje smo bili smješteni u berberskim šatorima, gostoljubivost berbera koji su nas u ponoć odveli u pustinju gledati zvjezdano nebo i ispunjavali svaku želju, Marakesh koji nas je oduševljavao na svakom uglu. Lokalna marokanska kuhinja koja započinje sa izvrsnim salatama, tangin janjetinom, piletinom u limunovom soku, pitom od piletine sa orasima, kus-kus sa povrćem savršeno je začinila čitavo putovanje.

Svaki segment putovanja mogao bi se opisivati do najmanjih detalja, ali mislim da je najslađe sam otkrivati ostatak kada vas put tamo nanese, a nas je nanio s Perzepolisom čime je čitav doživljaj dobio na koloritu kao kod najšarenijih marokanskih mozaika koje trenutno možete vidjeti i u spotu U2 – Magnificent.

Iva Marochini

Maroko, grupno putovanje

Oduvijek me privlačila pustinja i onaj delikatni orijentalni svijet u kojem se, iz nekog razloga, osjećam tako dobro. Prvo su bili neki filmovi i knjige, a potom želja da vidim svojim očima. Maroko je dugo bio na listi želja. Znala sam neke fakte o povijesti ove zemlje, običajima i kulturi, ali ništa nije moglo dočarati to posebno svjetlo, mirise začina i cvijeća koji se stapaju u toplini u zraku. Znala sam da ću se zagledati u Maroko, ali nisam slutila da ću se zaljubiti. Puno je slika koje su se oblikovale u obojena sjećanja i ugradila u mene. Rabat, pogled na Atlantik, sivo nebo sa kišnim oblacima i bijele fasade sa plavim u staroj medini; zlatno žuti zidovi mauzoleja Moulay Ismaïla u Meknesu, prvi susret s berberskim tepisima asimetričnih uzoraka; Volubilis sav u zelenilu pejzaža nepromijenjenom od kada su temeljeni zidovi akvedukta i palača, sa žutim nekim cvijećem posvuda i mozaicima i uglačanim kamenom ceste – volim antičke ruševine, a znam da smo svi Rimljani, Mediteranci, zato je sve tako blisko. Pa nižem u glavi imena marokanskih kraljevskih dinastija koja zvuče poput stihova- Almoravidi, Almohadi, Merinidi, Saadiani, Alauiti; pa neke riječi koje kao da su nastale u bajkama – medina, suk, riad, kazba, shukran….Fes je poseban i neopisiv; ima tu i ljepote i ružnoće, ali sve je tu – život koji se intenzivno odvija, zamišljam da je upravo tako bilo i na ulicama svih starih civilizacija, tekuća arheologija, moralo je biti ovako, osjećam taj arhetipski način, gusto tkivo grada, težak zrak, napučenost, stotine ljudi hoda uskim ulicama medine, bezbroj zanatlija i trgovaca, životinjske kože suše se nakon bojenja, magarčići pretovareni robom, mali dućani i štandovi prepuni svega, latice jasmina i ruža u košarama, arašidi uredno poslagani u gomile, masline u ulju, svježe meso visi na klinovima, pogače se tek izvlače iz krušne peći, čaj od mente, metalne i keramičke posude i raznobojne svjetiljke koje noću po kućama i vrtovima čarobno boje tamu, dječica sa širokim osmijehom kupuju slatkiše, zakrabuljene žene i one koje to nisu prebiru po berberskom srebrnom nakitu i raznobojnim kaftanima i maramama, muškarci u crnim đelabama odlaze na molitvu, medrese u kojima se pogled diže od mramornog poda, prema keramičkim pločicama, redovima kurana, čipkastim štukaturama i drvenim oslikanim svodovima…. Ali tko bi slutio da je Maroko tako zelen u proljeće, dok putujemo prema pustinji, Atlas prekriven šumama i pašnjacima, vrhovi pod snijegom, teku planinski potoci, ovce u stadima, dugi potezi cesta, cvijeće po poljima i jedan susret sa malim sjevernoafričkim majmunom koji živi u šumi cedrova, ima sičušne prste i jede iz ruke kao dijete. Pustinja, toplo tamnožutilo i narančasto, tišina, jašimo na devama prema velikim dinama, razgovaramo sa Berberima odjevenima u plavo– tu ću boju zauvijek zvati berbersko modra; nije uzalud ovo pejzaž idealan za kontemplaciju, nema ništa, samo svjetlost koja se mijenja, fine pejzažne zakrivljene linije, samo najsitniji pijesak u koji uroniš prste, osamljenost i ispunjenost. Šetati noću po dinama u društvu Berbera kojima je i onih par svjetala u šatorima previše, a zatim pogledati uvis u preveliko nebo istočkano zvijezdama. Ourzazate, garnizon francuskih legionara, utvrda sa malim prozorima sa čipkastim rešetkama i oslikanim stropovima. U blizini je Atlas filmski studio i srce mi je puno kada doznajem da je tu Bertolucci snimio Čaj u Sahari, da je tu bio set Lawrencea od Arabije. A apsolutna me magija obuzima dok se približavamo Aït Benhaddou, dok prelazimo Wadi mellah koji u to doba godine nije suh, preskačemo preko vreća sa pijeskom koje služe kao most, za ruku nas vode i pomažu mali Berberi prekrasnih lica. Opčinjavaju me građevine rađene od opeke osušene na suncu, drvena vrata sa drvenim kompliciranim mehanizmima ključanica, fasade sa slijepim lukovima i reljefima u sitnozrnatoj igri svjetlosti i sjene, na pozadini brežuljka iste naračasto smeđe boje, stopljeno sve zajedno u sliku iznimne čudne ljepote – naravno da je mogao dočarati Betlehem u Isusu iz Nazareta, svakako je mogao biti afrička kulisa Gladijatoru, sve te kinematografske slike koje nas vode u neki drugi svijet mašte, a meni se čini da sam oduvijek osjećala ova mjesta. Marrakesh, živnem samo dok izgovaram to ime, sve je vodilo k njemu, napokon Marrakesh, okružen palmama, s ružičastim zidovima na pozadini snježnog Atlasa, napokon pogled s terase dok ispijamo nus nus i gledamo Trg Jemaa el- Fna, po danu, sa kolima s narančama, zelenim tendama štandova na kojima nalazite sve što možete i ne možete zamisliti, sa svime što vam treba i ne treba, voćem, sjemenkama, tuareškim koštanim narukvicama sa srebrnim pločicama, metalnim svjetiljkama, tabureima, sandalama, tunikama, dugačkim raznobojnim ogrlicama, svilenom pozamanterijom, kovanim alatima, vezenim stolnjacima, eteričnim uljima, keramičkim tanjurima i zdjelicama, staklenim čašicama za čaj, pletenim košarama, torbama, svijećnjacima, ogledalima sa koštanim okvirima obojanima kanom ….Gledam kobru i njenog vlasnika, kočiju s konjima, bezbroj nasmiješenih lica, velike lijepe oči, osjećam ljubaznost, stalnu želju za konverzacijom… A uvečer kakofonija zvukova, frule, citre, bubnjevi, vodonoše, dim roštilja, mirisi mesa i povrća, nutkanje, pozivanje….Iduće jutro, mir u vrtovima kraljevske palače, bugenvile u svim nijansama ružičaste i ljubičaste, ljiljani i stabla naranče, ptice što pjevaju i fontana kao središte. Zatim vrtovi slikara Majorellea, stotine biljaka, cvijeće u terakotnim teglama narančaste, limun žute i modre boje, jezerce sa lopočima, sve kao pozadina za ispisivanje poezije. Bilo je i noćnih izlazaka, nekih lijepih restorana, muzike i pokoja čaša marokanskoga vina. I na kraju Casablanca, Play that again Sam, Hasana drugog džamija kao neki optički trik na pozadini pjenastog Atlantika.
Znam da se želim vratiti u Maroko, svakako želim vidjeti i Tangier i Essaouiru, želim ponovno lutati pustinjom, gledati magični Aït Benhaddou, prije svega osjetiti Marrakesh, opet Marrakesh i ljude.

Predivno putovanje, mala grupa, izvrstan marokanski vodić – naš poetični prijatelj Abdou, odlični hoteli, miomirisna hrana…. Znam da ovo putovanje s Perzepolisom neće biti jedino, da će Ivona i Mohammad smišljati putovanja na koja ću ja željeti otići, maštati, a poneko, nadam se, ostvariti.

Saša

Maroko, grupno putovanje

Desetodnevno putovanje Marokom i preko tisuću prijeđenih kilometara od Casablance do Marrakesha preko snijegom prekrivenog Visokog Atlasa do ruba pustinje, pa srednjim Atlasom, Ifran, Fes, Meknesh, Rabat i natrag u Casablancu. Nepregledna polja pšenice intenzivne zelene boje, plantaže badema, maslina, nevena, kaktusa, krda ovaca, koza i nezamjenjivih magaraca. Dojmila su me se i ogromna rodina gnijezda na nevjerojatnim mjestima, stare medine isprepletene uličicama, gdje se ponekad iza nekih neuglednih vrata sakrivaju prave raskošne palače sa vrtovima i fontanama.

Bilo je čarobno prepustit se toj vibrirajućoj energiji ljudi, mirisa i zvukova, naravno uz dozu opreza da ne zalutam. Tisućama zvijezda nad pustinjskim nebom, gostoljubivim domaćinima, slikovitim oazama palminih vrtova i kućama koje se stapaju sa bojom zemlje.

Ovo vrlo lijepo i bogato iskustvo ne bi sigurno bilo isto bez svestrane pomoći Ivone i Moahmmada, Ivoninih poruka i savjeta baš kad je trebalo…neplativo!

Ljiljana Mavrović

Maroko, privatno putovanje

Pošaljite nam svoje dojmove

7 + 13 =