Gvatemala: domovina Maja

Slijećemo između brda na kojima strše visoki neboderi. Stigli smo. Međunarodni aerodrom smjestio se na pola puta između Ciudad de Guatemale i Antigue. Namjera nam je izbjeći prenapučenu novu i krenuti put stare kolonijalne prijestolnice. Izvlačim svoje znanje španjolskog iz najskrivenijih moždanih kotačića i krećem u pregovore s taksistima. Mrkli je mrak i pregovaračka moć nam slabi iz minute u minutu, no barem se zabavljamo. Tako je dobar osjećaj ponovno biti na putu.

Na području Gvatemale živjela je drevna civilizacija Maja koje su svojom fascinantnom kulturom, a posebno arhitekturom i nevjerojatno preciznim astronomskim kalendarom obilježile povijest svijeta. Zemlja s danas najvećim brojem živućih Maja na svijetu, ima i veliki broj stanovnika koji su potomci mješanaca domorodaca i pridošlih Europljana, tzv. Mestizosa, u Gvatemali poznatih kao ladino. Za razliku od ladinosa koji uglavnom žive u gradovima i slijede moderne tekovine, Maje još uvijek čine većinu stanovništva Gvatemale, a mnoštvo ih živi povućeno u ruralnim planinskim područjima. Većina ih komunicira na dvadesetak majanskih dijalekata koji se međusobno prilično razlikuju. I premda su agresivne majanske igre loptom i spljoštavanje dječjih glava da bi bila ljepša napuštene, Maje čvrsto čuvaju tradicionalne vjerske i seoske običaje, a posebno njeguju tradiciju izrade tekstila i ostalih rukotvorina.

Antigua – stara prijestolnica

Ugniježđena između tri vulkana – Agua, Fuego i Acatenango – Antigua je jedan od najstarijih i najljepših gradova Amerike. Ruševine starih samostana i crkava podsjećaju na brojne prirodne katastrofe uzrokovane blizinom vulkana i vrlo trusnim područjem na kojem se smjestila. Još uvijek aktivan vulkan Pacaya prijeteći se puši smješten nedaleko Antigue. U predvečerja, zrak u okolici grada zna biti toliko zasićen pepelom da se od guste sive magle ne vidi niti susjedno brdo udaljeno stotinjak metara. No unatoč razaranjima i ponovnim obnavljanjima, grad nije izgubio svoj tradicionalni karakter i draž. Po dolasku španjolaca Antigua je više od 200 godina bila kolonijalna prijestolnica Gvatemale, sve do razornog potresa 1773. kada je glavni grad preseljen na područje današnje Ciudad de Guatemale.

Jutro nas je dočekalo oblačno, no Antigua je i tada lijepa. U potrazi za doručkom, divili smo se skrivenim vrtovima prepunim zelenila, prekrasnog šarenog cvijeća i ogromnih svijeća.
Izgrađena u kolonijalnom stilu, šarenih fasada, mamila je naše fotoaparate na neprestano škljocanje. Ritam života i miris proljeća u zraku opuštaju sva osjetila. Jednom godišnje Antigua postaje središte jedne od najvećih Uskrsnih procesija na Zapadnoj polutci. Preplavljuju je vjernici i znatiželjnici iz cijelog svijeta, a cijene smještaja dižu se i do nekoliko puta iznad uobičajenih cijena.

Tražimo agenciju u kojoj ćemo kupiti kartu za noćnu vožnju do Floresa. Kažu da je vožnja noću u Gvatemali opasna, naročito između 5 navečer i 3 ujutro. Ponekad naoružani lopovi upadaju u noćne autobuse i pljačkaju ih. Tek smo bili stigli u Gvatemalu i nismo htjeli riskirati pa smo noćnu vožnju radije masno platili. Prvi se mačići bacaju u vodu, no ipak, isplatilo se – tretman je bio prvoklasan, dobili smo piće i hranu, što se na drugim, jeftinijim autobusima kasnije više nije ponovilo. Da ipak razbiju dosadu, u toku vožnje jednom su nas izbacili iz autobusa pod isprikom da traže neku tropsku muhu, ali kako nitko nije previše paničario, ni mi se nismo uzbuđivali.

Tikal – Maje iz davnina

Autobus nas je ostavio kraj Floresa, malog mjesta na poluotoku koji je poput šape zagazio na područje jezera Peten Itza. U ranu zoru, dok su mještani još spavali, pjesma kukaca i ptica opčinjavala me je toliko da sam zatvorenih očiju mogla dočarati dodir zelenila obližnje džungle koja nas očekuje.

Ushićeno, uskočila sam u kombi koji nas je vodio prema Tikalu, o čijim visokim piramidama, debelim mesnatim listovima i divljim životinjama sanjam već godinama. Ipak, put do Tikala nije obećavao previše, adrenalin je naglo splasnuo kad sam ugledala ogromna devastirana područja na kojima su nekada rasle guste šume. U potrazi za životnim prostorom i građevnim materijalom čovjek je posjekao ogromna prostranstva i pretvorio ih u brdovite pašnjake na kojima tlo erodira nakon prevelikih kiša. Iz zemlje strše šiljasti panjevi ružno odsječenih stabala. Prizor iz filma „Dan poslije“.

Stižemo u područje parka, gdje je na sreću slika ipak posve drugačija. Zapuhuje nas miris kišom natopljene zemlje i svježe vegetacije, zrak pun kisika i zvukovi životinja što slobodno lutaju i caruju prastarim gradom.

Osim što je Tikal prepun priča o zanimljivoj prošlosti, običajima i umijeću graditeljstva starih Maja, on je prepun raznog ljekovitog bilja, zanimljivog drveća, šarenih ptica i majmuna, žaba, kornjača, krokodila…., a za one s puno sreće može donijeti i susret s jaguarom. Vodiči znaju kojim se rutama kreću ove danas rijetke životinje, no za to zadovoljstvo traže par desetaka američkih dolara po osobi, bez obzira da li ste imali sreće ili ne.

Tikal je nekad bio bogata metropola s oko 100,000 stanovnika, sjedište moći velikog klana lordova Jaguara. Stare Maje počele su ga graditi oko 700 godine prije nove ere i u sljedećih 1,500 godina ovo je područje bilo važno religijsko, znanstveno i političko središte.

Piramide su nadograđivali jednu na drugu jer su im se strukture zbog trusnog tla neprestano urušavale. Neki su platoi danas zakopani duboko pod zemljom, a neke su se piramide jednostavno srušile same od sebe. Iako danas najviša piramida seže do 44 m u visinu, to je puno niže od piramida koje su nekada stajale na ovim prostorima. S obzirom da su bili odlični astronomi piramide su, poput Egipćana, gradili po uzoru na sazviježđa. Pratili su solsticije i ekvinocije, a prema sjeni koje su bacale piramide određivali su koje je doba godine. Ciklus od 52 godine, na temelju kojeg su sastavljali svoj kalendar, izračunavao se na bazi kruženja Venere oko Sunca.

Ne zna se što je točno dovelo do pada Tikala, a razlog ostaje dio misterije nestajanja cjelokupne nizinske civilizacije Maja.

Autobusom po Gvatemali

U Gvatemali uglavnom sve rute vode preko Guatemala Citya ili Antigve. Da bi nastavili put prema planinskom dijelu zemlje, odlučili smo se vratiti u Antigvu.

U ranu zoru, dok je većina stanovnika još spavala, krenuli smo u potragu za autobusom koji vozi za Chichicastenango (stanovnici ga još skraćeno nazivaju Chichi). Izgleda da cijela Srednja Amerika ima tendenciju skraćivanja naziva mjesta. Čak se i rute/destinacije na autobusima ispisuju u skraćenoj verziji. Kad jednom nađete autobusni kolodvor, nije problem uočiti autobus koji vozi u vašem smjeru jer vozači/prijevoznici/kondukter s vrata glasno izvikuju ime destinacije. Vrlo će se rado zaustaviti putniku namjerniku koji im domahne rukom pa čak i usred glavne prometnice. Dok vozač polako kreće dalje, kondukter vješto skače na krov i veže ogromnu prtljagu (obično tkanine i suvenire ili voće ili povrće što ih stanovnici nose na sajam za prodaju). Autobus će vjerojatno već u punoj snazi hvatati krivine zavoja, kad će se kondukter iznenada pojaviti na stražnjim vratima sav raščupan od vjetra.

Autobusi kojima se vozi većina stanovnika Gvatemale simpatične su stare krntije, američki školski autobusi, koje su naslijedili nakon što su ih Amerikanci odbacili. Obojali su ih u vesele boje i dali im imena poput Jolanda, Esmeralda i Dorotea. Čovjek ne bi vjerovao, ali te se krntije odlično ponašaju na uzbrdicama i mogu povući bolje od autobusa novijeg datuma. Nekad to nije osobito praktično s obzirom da prevoze veliki broj ljudi. Za razliku od autobusa 1. i 2. klase, ovi su autobusi vrlo jeftini pa se nekada toliko znaju napuniti siromašnim lokalnim stanovništvom da više ni muha ne stane u njih. Na klupu koja je namijenjena za troje ljudi, zna se nagurati 5 i više lokalaca. Neiskorišteni prostor ne postoji jer oni koji nisu uspjeli sjesti, slobodno mogu stajati, pa čak i nekoliko sati. Možda su upravo zbog toga i dobili naziv „Chicken bus“, što bih ja slobodno pjesnički prevela kao kokošinjac.

Maje danas – Chichicastenango

Chichicastenango je malo mjesto na brdašcu, okruženo dolinama. Iako izoliran položajem, Chichi je oduvijek bio važan sajamski grad. Seljani, iz cijele regije, dva puta tjedno, satima bi hodali do Chichija, noseći na ramenima svežnjeve robe namijenjene prodaji. Bilo je to u vremena dok ceste još nisu bile sagrađene. Danas većina trgovaca dolazi autobusom, iako ih nekolicina još uvijek stiže pješice. Noć prije sajma pristižu na glavni trg da bi zauzeli što bolje mjesto, tamo odlože teret i prostru deke kako bi prespavali u jednoj od arkada koje okružuju trg. U zoru rašire robu i željno iščekuju kupce. Prvi će kupac za sreću dobiti povoljniju cijenu, kako bi svojim činom otvorio vrata za dobru prodaju toga dana.

Danas je sajam u Chichiju uglavnom orijentiran prema turistima, no neke se stvari još uvijek nisu promijenile pa mjesto ipak nije do kraja izgubilo svoje čari. Kršćanstvo naime nije uspjelo izbrisati tradicionalnu majansku vjeru. Mnogi aspekti kršćanstva kao što su simbolika križa i ideja o smrti i uskrsnuću mogu se izjednačiti s vjerovanjima Maja pa su tako i Maje vrlo lako prihvatile kršćanstvo. No Maje i dan danas hodočaste i pridonose darove na mnogim mjestima gdje su to radili u davna vremena.

Chichi je poznat po pred-kršćanskim vjerskim i šamanskim ritualima. Mnogi od tih rituala mogu se vidjeti oko crve Sveti Tomas koja se smjestila na samom glavnom trgu. Crkva datira iz 1540., no iako je to katolička crkva, češće je poprište rituala koji su više majanski nego katolički. Prednje stepenice koje vode u crkvu imaju sličnu namjenu kao što su nekada imale stepenice na majanskim piramidama. Većinu dana, posebice nedjeljom, prostor iznad stepenica zadimljen je dimom koji nastaje kađenjem tamjana. Na vrhu stepeništa, pred ulazom u crkvu, obično stoji vođa molitve zvan chuchkajaues (majka – otac). On ili ona zamahuje rupičastom limenom posudicom, napunjenom tamjanom i pjevuši magične riječi u čast starog majanskog kalendara i svojih predaka.

Na stepenicama brojni potomci starih Maja prodaju darove, koji kasnije završavaju u unutrašnjosti crkve. Dok su po podu obično rasprostranjeni darovi kao što su borove grančice, zrnca kukuruza, buketi cvijeća i flaše likera omotane u ljuske od kukuruza, posvuda u unutrašnjosti crkve gore svijeće, što stvara pomalo zbunjujuću atmosferu. Mnoge lokalne obitelji potječu od drevnih Maja, a neki čak potječu od stare kraljevske loze Quiche. Svijeće i darovi na podu postavljeni su u čast tih predaka, od kojih su mnogi pokopani ispod piramida.

Na suprotnoj strani trga nalazi se nešto manja crkva Capilla del Calvario, koja ima sličnu namjenu kao i crkva Svetog Tomasa.

Unatoč fotogeničnosti prizora koji su nas okruživali, nešto nije bilo u redu. Gledajući domoroce koji su prolazili kraj nas prisjetila sam se autobusa i djevojčice s otprilike 10 godina koja je tupavo sjedila na stolici sve dok joj majka nije rekla da ustane kako bi propustila druge da prođu i sjednu kraj nje. Ustala je i nastavila tupavo stajati bez inicijative da ponovno sjedne na svoje mjesto sve do trenutka dok joj majka nije ponovno rekla da sjedne. Bio je to tipičan prizor koji je oslikavao stanje majanske zajednice danas – gubitak nade u budućnost. Maje, čija je civilizacija bila na vrhuncu u doba kad je Europa još lutala u mraku srednjeg vijeka, danas se nalaze na samom rubu društvene ljestvice Gvatemale. Premda su njihove nošnje i običaji doista slikoviti čime privlače brojne turiste, stvarnost ovih ljudi doima se prilično depresivno. Iako pokušavaju sačuvati svoju kulturu, mnoge Maje ostaju neobrazovane, siromašne i izolirane u društvu koje ih je pokorilo. Mnogi čak nikada ne nauče španjolski jezik. Te velike razlike između bogatih ladinosa i siromašnih Maja dovode do kontinuiranih borbi i razbojstava zbog čega se Gvatemala smatra prilično opasnom zemljom kako za život tako i za putovanje.

Ivona Denk

Ivona Denk

Autor

Galerija