Tim svojim “pojašnjenjima” potakli su me da se u mislima sve češće vraćam svim zbivanjima toga dana i dana koji mu je prethodio. Pokušao sam se naprosto prisjetiti svih okolnosti koje su, recimo, utjecale na to da ipak sada ovo pišem, a ne pravim društvo lignjama i ribama u dubinama Indijskog oceana. Napominjem da je ovaj tekst nastao na temelju dnevničkih zapisa, a nekih “ozbiljnijih” zaključaka o tome tko ili što me je, po meni, ustvari “spasilo” možda bude na kraju ove putopisne crtice.
Cijelo to moje viđenje priče o tome kako je izgledao moj susret s tsunamijem možda bi trebalo započeti dan ranije u podnožju jednog od boljih hotela u Maduraiju2, hotela “Chentoor” gdje se nalazi istoimena turistička agencija. Naime, negdje u kasno podne toga božićnoga dana motao sam se tamošnjim željezničkim kolodvorom u uzaludnim pokušajima da nabavim kartu za vlak koji bi me odveo do Kanyakumarija ili Rameswarama, mojih sljedećih možebitnih odredišta. Ustvari, bilo mi je gotovo posve svejedno u kojem ću od ta dva grada završiti, htio sam vidjeti oba, međutim, u tom trenutku bilo mi je jedino važno da se što prije izbavim iz ove prenapučene ludnice zvane Madurai. Na kolodvoru nisam ništa obavio jer je bio Božić, svi su nekuda putovali i karata nije bilo ni za lijek. Uz to, indijski sustav nabave putničkih karata je beskrajno kaotičan i do bola kompliciran. Rezultat jednosatnog boravka u toj tvrđavi izbirokratiziranosti je bio taj da sam odustao od putovanja vlakom i da sam se našao kako se neraspoložen, besciljno, s noge na nogu vučem prepunim ulicama grada koji je bučno slavio Božić. Svakim korakom u meni je sve više čvrsnula odluka da ću sutra ranom zorom spakirati kofer i poći na autobusnu stanicu pa – “kud koji mili moji”! Iako drugog izbora baš i nisam imao i takva odluka mi je donijela olakšanje.
Na putu natrag u svoj hotel htio sam negdje nazdraviti svojoj posljednjoj večeri u Madurai gradu pa sam zato navratio do obližnje ulice u kojoj je smješten niz najluksuznijih tamošnjih hotela s čijih je restorana na terasama krovova pucao prekrasan pogled na Madurai. Dok sam prolazio ulicom primijetio sam da svaki od tih hotela u svojem sklopu ima jednu ili više turističkih agencija. U njihovim izlozima kočoperili su se veliki i šareni plakati na kojima su se listom nudila “luksuzna putovanja najmodernijim prevoznim sredstvima do svih destinacija južne Indije”. Iako su to mahom bila jedno ili višednevna kružna putovanja, ja sam zastao i nasumce odabrao jednu od njih s namjerom da saznam postoji li mogućnost da me samo povezu do Kanyakumarija i tamo ostave. Bila je to, kako rekoh, turistička agencija hotela “Chentoor”. Tamo je sjedio neki opasno ozbiljan tip i na moj upit uslijedio je legendarni indijski “yes-yes, Sir” i još legendarniji “no problem, Sir”. Vrlo brzo smo ugovorili putovanje u jednom smjeru iliti drop u Kanyakumariju. Predujam je bio snošljivih 200 rupija, a kompletni prijevoz je bio, koliko sam razabrao iz njegovoga “engleskoga”, bagatelnih 275 rupija. Ono što mi je najviše odgovaralo bio je njegov trostruko potvrdni yes-yes na moj isto tako trostruki upit-zahtjev da hoću solidan bus jer je u pitanju cjelonoćna vožnja. “O, yesyes, to vam je jaaako fini bus u kojem možete spustiti sjedala ako želite spavati” – glasilo je njegovo pojašnjenje. Bus kreće u 21,30 i ispred hotela “Chentoor” trebam biti bar pola sata prije njegova polaska. Super!
Navečer oko 21 sat sam se spakirao, odjavio svoj hotel i rikšom se dovezao do “Chentoora”. Spustio sam se do podruma u kojoj je bila smještena moja agencija i tamo zatekao onoga tipa koji mi je prodao kartu. Ponudio mi je stolac u kojem sam strpljivo odsjedio više od pola sata čekajući svoj luksuzni bus. Napokon, pojavio se neki malac koji me je kroz podzemnu garažu hotela sproveo do susjedne ulice u kojoj se bus trebao pojaviti. Kad se on nakon desetak minuta konačno pojavio, to je bilo sve samo ne jako fini bus! No, kad sam se sjetio u čemu sam se već sve vozio Indijom, poslije prvog šoka čak nisam bio toliko ni razočaran. Bio je to mini bus i na prvi pogled, onako izvana i u onome mraku izgledao je poprilično OK. Iz njega je izmigoljio neki poprilično zmazani žgoljavac srednjih godina koji se predstavio kao šofer. No, kada sam ušao u bus tada sam tek shvatio da je to vozilo čista koma. Ma, kakav šugavi fini bus?! To je bila obična indijska, limena podrtina sa mikrosjedalima, očito namijenjena za prijevoz najizgladnjelijeg sloja azijskoga društva. U tzv. dupla sjedala komotno su stale samo dvije žgoljave Japanke koje su se smjestile na sjedala do mene. Meni je pripalo da sjedalo dijelim s nekim debelim, uznojenim Indijcem koji je arogantno prisvojio mjesto do prozora. Odmah mi je dao do znanja da mu u neprestanom podrigivanju i pljuvanju kroz prozor u cijelom busu nema ravna. Odvratno nešto! Uglavnom, nisam si mogao zamisliti cjelonoćno putovanje u toj krntiji te još u stolcu u kojeg jedva stane onaj debeli stroj za podrigivanje, a koji mi je kleta sudba dodijelila za suputnika, a kamoli obojica. Plus toga, onaj zmazani žgoljo koji je bar pokazao uljudno lice, uopće nije bio šofer već potrčko pravoga šofera koji je umarširao u bus bahato poput šerifa. Na moju primjedbu da ne želim sjediti s onim debelim smjesta se iskazao kao vrlo opasno i neugodno stvorenje – sjediš tu i kuš!
No, nazdravlje! Ali, što je tu je! Nasanjkao sam se. Povratka više nije bilo – hotel je bio odjavljen, onoga tipa u putničkoj agenciji više nije tamo bilo, a tražiti novi prijevoz u deset sati navečer bila bi nemoguća misija. Davno je bilo prošlo 10 sati kada smo se konačno svi ukrcali i krenuli. Krenuli smo žestoko, međutim, samo do prvog ugla. Tamo su vozač i njegov potrčko izašli iz busa i nestali u mraku. Nakon petnaestak minuta stajanja podrtina se počela tresti, a s njenog krova se začula neka gadna lupa. Pogledao sam van i skužio da na krovu pokušavaju učvrstiti neki pozamašni teret. Ah, tako dakle, podrtina ne transportira samo putnike! Iz zagušljivoga busa nam nisu dali van pa mi je tlak sve više rastao. Nakon dvadesetak minuta konačno smo krenuli… ali – samo do sljedećeg ćoška. Na krov se učvršćivao novi teret. I, da skratim, oko sat vremena smo se vrtjeli u krugu od sto metara da bi konačno iza 11 krenuli, ovaj puta, hvala ti Bože, “za stvarno”.
Moram priznati da je podrtina jurila zavidnom brzinom, ali je toliko tresla da o nekom spavanju nije bilo govora. Šofer je odnekud izvadio neku prljavu maramu, zavezao je oko glave pa je izgledao pljunuti Sandokan, pirat južnih mora. Iz nekog pretinca je izvukao neko lišće za žvakanje što je krntiji dalo dodatnu brzinu. Onaj debeli krmak pored mene zahrkao je tili čas kako smo krenuli i razlio se po onom mini sjedalu pa sam se gotovo cijelu noć morao s njim hrvati. Najljupkije je od svega je bilo to da, malo-malo pa mu je masna glava padala meni na rame. Fuj! No, i ostatak busa je nakon par minuta hrkao iz petnih žila. Budni smo valjda bili jedino šofer, ja i one dvije mini-Japanke pored mene koje su stisnute jedna uz drugu, razrogačenih očiju zurile van u mrak. Kako nisam mogao spavati, a pošto sam sjedio naprijed, ni meni nije preostalo ništa drugo nego gledati niz cestu. Bila je to zastrašujuća rabota. Po danu je indijski promet jeza prepuna opasnosti, ali po noći je to bila prava, nepatvorena noćna mora. Osim što svi, naravno, voze krivom stranom ceste, najneshvatljivija stvar je to što svi voze pod dugim svjetlima. Sad mi je bilo jasnije zašto moj šofer ima tako opasno krvave oči. Kako u takvim uvjetima izgledaju preticanja i mimoilaženja s drugim autima, ne bih opisivao. No, isprva sam, baš poput onih Japanki, bio malo prestravljen, a kasnije sam načisto otupio.
Ipak, kad se prisjećam te vožnje ne mogu ne prisjetiti se jednog od prizora s ceste koji me je duboko ganuo. Bile su to kolone ljudi koji su pod svjetlostima auto farova žustrim korakom brzale duž autoceste. Bilo je tu i velikih i malih, cijelih obitelji. Mnoge od žena su na glavama nosile velike zavežljaje, a muški su na ramena naprtili manju djecu koja očito nisu mogla slijediti njihov brz korak. To su bili oni koji su toliko siromašni da nemaju ni za prijevoz busom koji je ovdje, pa čak i za njihove prilike, manje-više badava. Koristili su hladovinu noći da bi putovali najjeftinije – pješice! Sjećam se da sam posramljeno pomislio koliko li samo sam nad sobom kukam zbog toga kako se vozim u katastrofalnim uvjetima, a, eto, ipak sjedim i vozim se. Pa bilo to i s krmkom na vratu.
Drndali smo se tako satima… Stali smo samo jednom. Usred ničega nalazilo se nešto nalik na motel koji se sastojao od jednog prljavog restorana i betonskog WC-a postavljenog usred polja. Njegovo korištenje je koštalo masne 2 rupije i koristili su ga samo muški. Žene su to obavljale na pokrajnjoj livadi na način da bi jedna stajala i raširila donji dio sarija dok bi druga iza tog paravana odgovarala zovu prirode. Bilo mi je beskrajno ugodno malo protegnuti noge i zapaliti cigaretu. Otpuhivao sam dimove put zvjezdanoga neba i pitao se gdje sam, za ime božje, ja to? Nakon povratka u bus uslijedila je teška borba s onim debelim koji je i nadalje spavao kao klada, ali kada sam ja izašao razvalio se i preko mojega dijela sjedišta. Uslijedio je nastavak puta i ubrzo sam se opet sav ukočio.
Ne znam koliko je još vremena prošlo, meni se učinila kao cijela vječnost, kada sam u mraku uz cestu uočio konture tankih i visokih vjetrenjača za proizvodnju struje. Poslije sam vidio da ih ima na stotine. Slutio sam da smo blizu cilja, no, bus je tu, usred ničega, opet iznenada stao. Šofer i njegov žgoljo nestali su u mraku sa svojom prljavom torbom za alat. Kroz prozor sam vidio da su krenuli u pomoć jednoj drugoj krntiji koja je očito izdahnula pored ceste. Kako se dugo nisu vraćali, onako ukočen od vožnje nisam izdržao, već sam izašao van. Uskoro je pola busa izišlo na zrak uključujući i one dvije Japanke od kojih mi je jedna vrteći glavom priznala kako su i one nasjele očekujući prijevoz “pravim busom”, a ne “ovim”. Popravak onoga krepanoga busa je potrajao beskrajno dugo i na koncu se pokazao bezuspješnim, a meni je onako neispavanom došlo da svisnem. Pomislio sam, da sam znao kakav me put čeka, radije bih se bacio u Shit river u Maduraiju nego krenuo na ovaj put. Konačno, vratila se šoferska ekipa i uz galamu nas vratila u podrtinu. Sa sobom su doveli i putnike iz pokvarenog vozila pa se bus napunio kao šipak i nastavio stenjući i dašćući od prevelikog tereta. Situacija bila sve prije nego komforna.
I, konačno, u neko mračno doba jutra napokon smo se dočepali Kanyakumarija. Stali smo na nekom malom trgu. Tu mi je šofer hladno priopćio da je moj put gotov. Dugo sam čekao taj čas! Naime, čekao sam da me zatraži ostatak para za put, a ja bih ga (kao) onda s guštom poslao u Jedno mjesto. No, kad sam izišao iz krntije on je bez riječi uskočio u bus i produžio dalje te me tako lišio jedne dobre ranojutarnje svađe i mogućnosti da na nekome iskalim sav svoj jad nakupljen tijekom te neprospavane noći…
Bilo je nekih 5 sati. U mraku toga trga, okruženoga podrtim svratištima s jedne strane i luksuznim hotelima s druge, prema moru okrenute strane, muvale su se tamne sjenke ljudi natovarenih brdima prtljage. Oko njih je kružilo nekoliko kolica sa kojih se dimio vrući čaj i kava te glasni vozači rikši u potrazi za prvim mušterijama toga dana. Ja sam nasred toga trga stajao sam k’o kandelabar. S malenim planom grada u rukama pokušavao sam shvatiti gdje sam. Tu i tamo se preda mnom stvorila pokoja rikša nudeći svoje usluge koje sam ja, poprilično neraspoložen, hladno otpravljao. Shvativši napokon gdje se nalazi moj unaprijed odabrani cilj, “Hotel Tamil Nadu”, slomljenih sam koljena klipsao vukući za sobom svoj kofer na kotačima i kojega, da spomenem usput, u dućanima također zovu rikša. Kao za inat, hotel se nalazio poprilično daleko i k tome još uzbrdo. U tami jutra kotači moje ručne rikše potmulo su ružili grbavim asafaltom Kanyakumarija. Svakim korakom bio sam jadniji jer sam skužio da sam ipak trebao uzeti pravu, motornu rikšu. I tako, nakon par stotina metara naišao sam na novo razočaranje toga dana. Krmeljivi recepcionar mojega nesuđenoga hotela bio je vrlo nezainteresiran na moju pojavu i već s vrata je ledeno ponavljao – no rooms, no rooms! Na moj upit gdje da potražim drugi smještaj samo što me nije izbacio na ulicu. Vrlo gostoljubiv doček i sve što sam mogao izustiti bilo je jedno ljubazno: “Crkni, kretenu jedan!” Na književnom hrvatskom, naravno. Međutim, iznenadila me ta situacija jer mi se još nije dogodilo da u Indiji ne dobijem mjesto u odabranom hotelu. Pošto je recepcija hotela bila u nekoj rupi, jedva sam se uspeo natrag gore na cestu. Gore na cesti me je, izronivši iz mračnog niotkuda, dočekao neki mladi, debeli vozač rikše. Mora da me je “snimio” dok sam se spuštao do hotela, a pošto je znao da tamo nema mjesta – eto mu mušterije. Dao mi je do znanja da će me za only 50 rupija odvesti kud god želim. Pravio sam se da ga ne primjećujem. Spuštao sam se natrag prema onome trgu. Kofer mi je bio sve teži i polako sam se počeo znojiti jer je postajalo sve toplije. Moj rikša-man, nazvat ću ga Buco, s pristojne me je udaljenosti slijedio. Išao mi je na živce. Stigao sam do drugoga hotela i u njemu mi je bilo rečeno da mjesta nema. I u trećem hotelu je odgovor bio isti, ali i uz popratnu napomenu da kreveta u Kanyakumariju danas sigurno neću pronaći. Zastao sam zbunjen pomalo ne znajući što mi je činiti. Tada mi je kao pravi majstor svog prevozničkog zanata opet pristupio Buco i dao mi do znanja da zna za very good hotel. I nije bilo druge nego kroz zube promrsiti: “Hajde debeli, vozi me u taj tvoj very good hotel”. Da skratim priču, zajedno smo ih obišli valjda pet-šest, od zadnjih rupa do onih najluksuznijih. Polako mi je postajalo svejedno koliko ću platiti, ali, sve je bilo puno. Bio sam umoran kao pas.
Dok smo se tako vozikali gore-dolje po Kanyakumariju, jer se grad nalazi na dugačkoj uzbrdici ponad mora, u mraku koji je postajao sve rjeđi, uočio sam sve veće skupine ljudi koji su se spuštali prema moru. Kad sam uočio da je na nebu pun Mjesec sine mi u pameti otkuda toliki ljudi. Naime, u svim turističkim prospektima ovo se mjesto, između ostaloga, reklamira i po famoznom izlasku Sunca, odnosno po fenomenu istodobnog zalaska Mjeseca i izlaska Sunca. Mada se to vidi i iz mnogih drugih mjesta južnog dijela indijske države Tamil Nadu, ovi ovdje su to proglasili atrakcijom. Plus toga, gužva je bila u činjenici da je bila nedjelja i k tome drugi dan Božića. Treba znati i to da je Kanyakumari iznad svega hodočasničko mjesto zbog drevnog hrama posvećenoga božici Devi Kanyi (“supruzi” hinduističkog boga Šive). Ima mnogo i onih turista, a u koje pribrajam i sebe, koji žele posjetiti mjesto gdje se susreću tri oceana: Bengalski zaljev, Indijski ocean i Arapsko more. Ukratko, sve nabrojano bilo je razlogom da ulicama toga grada poteku rijeke ljudi.
No, da se vratim na “svog” rikša man-a. Da sam ga odmah otjerao, a kako sam namjeravao, bila bi to poprilična pogreška. Uz ogradu da je možda glumatao, ako jest, radio je to velemajstorski, već nakon trećeg, četvrtog uzaludnog obilaska hotela i on je počeo poprimati zbunjenu facu. Pri kraju snaga, strpljenja i volje za ostankom ovdje bio sam na samom rubu da mu kažem nek’ me vozi na željeznički kolodvor – tko šmirgla Kanyakumari!? Bilo mi ga je dosta! Nakon svega, zatekli smo se kako nasred grada bespomoćno sjedimo u rikši, svaki od nas utonuo u svoje misli. U jednom trenutku on skoči i uzvikne: “Ako ste sretnik znam gdje ćete dobiti sobu!”, upali rikšu i skrene sa glavne ceste te krene voziti nekamo strmo uza brijeg. Meni se činilo da je vožnja dosta potrajala dok napokon nismo stali ispred neke zgrade. Rekao mi je neka pričekam, a on je ušao u tu mrakom zavijenu kuću. Nakon podužeg vremena pojavio se u društvu nekog jako grbavog starca. Bio je to pazikuća. Buco je užurbano počeo vaditi moj kofer iz rikše usput me obavještavajući da ovdje postoji jedna jedina slobodna soba. Pa da je to bila i najgora neistina na svijetu, onakav na rubu snaga, osjetio sam se takvim srećkovićem da mi se ni paprena cijena od 700 rupija nije činila previsoka – samo mi daj krevet! Uglavnom, platio sam rikšu i zahvalio Buci na neplaniranom obilasku grada. Malo sam još pričekao da stari dovede sobu u red, tj. malo drukčije porazmjesti prašinu u njoj i baci kantu vode po podu kupaone, za što mi je dignuo još 50 rupija. Čak se nisam ni nasrdio, već sam jedva čekao da se s izvalim na široki krevet. Soba je bila OK.
Umio sam se, izvadio vreću i izvalio se po njoj uvjeren da ću zaspati kao top. No, nakon desetak minuta sam shvatio da od toga ništa. Bio sam prenapet za san. Vani se počelo polako razdanjivati. U tim trenucima sam počeo razmišljati o svim onim ljudima koji su brzali ka obali na taj famozni izlazak Sunca. Bog zna od kuda su potegnuli da bi to vidjeli, razmišljao sam, a ja koji sam potegnuo iz najdaljega ću to mrtav-hladan prespavati. Zaključio sam da bi najbolje bilo da im se, kad već nema ništa od spavanja, pridružim. Izišao sam iz sobe i krenuo silaziti stubištem jer sam se nalazio na trećem katu zgrade. U tom trenutku me je presreo onaj stari grbavac i dade mi konspirativni znak rukom da ga slijedim. Velikih pedeset rupija koje sam mu dao za “čišćenje” sobe dale su mi očito poseban tretman u njegovim očima. On me je nekim tajnim prolazima odveo na krovnu terasu najviše zgrade u susjedstvu i sa koje sam Kanyakumari imao k’o na dlanu. Usput sam uočio da su i terase susjednih zgrada prepune ljudi koji su s nestrpljenjem čekali taj glasoviti sunčev izlazak.
I napokon, iz jutarnje izmaglice ponad Indijskog oceana počelo je izranjati Sunce. Fotići sa svih terasa su počeli neumorno škljocati. Bilo je lijepo, ali sam bio preumoran da bih nešto posebno uživao. Jedino što me impresioniralo, a kad je Sunce već bilo odskočilo, jest jasan pogled na ta tri oceana i na mjesto gdje se oni susreću. Bio sam uzbuđen što stojim ponad mjesta koje su kroz dugu povijest pohodili i iskazivali svoje najdublje štovanje tisuće i milijuni onih koji su Indiju toliko voljeli i vole, od svetaca do običnih ljudi.
Nakon kojih pola sata, vratio sam se u sobu i pojeo nešto voća koje se bilo uparilo i zgnječilo u torbi tijekom onog noćašnjeg nadasve ugodnog i komfornog putovanja. Pokušao sam malo spavati, pa pisati, pa čitati, ali, sve skupa nije išlo. Posve razbuđen, odlučio sam se ipak sada, a ne kasnije, poslije odmora, spustiti dolje do obale i učiniti ono što sam tako žarko želio učiniti: stati nogom na najjužniju točku Indije i time na mjesto gdje se sastaju tri oceana. Potom sam nakanio posjetiti jednu od glavnih atrakcija ovdje, Vivekanadnin memorijal na stijeni (u engl. originalu: Vivekananda Rock Memorial – ime mu potječe od toga što je smješten na kamenom otočiću nekoliko stotina metara odaljenom od obale). Izašao sam iz svoje zgrade i malo se promuvao oko nje da sada, na danjem svjetlu, vidim gdje sam to ustvari zalutao. Shvatih da je moja zgrada malo luksuzniji aneks drugih zgrada poredanih na jednoj strani vrlo prostranog dvorišta. S druge strane tog dvorišta ugnijezdilo se neveliko zdanje katoličke crkve, nadsvođeno krošnjama visokih stabala i okruženo rascvjetanim grmovima bugenvila. Sve je bilo jako lijepo, uredno i čisto. Na ploči uz crkvu je pisalo – “St. Anthony Church”. Oh, sveti Ante, pomislio sam, pa to si se ti pobrinuo za moj smještaj. Jest da pretpostavljam da u tvoje vrijeme smještaj najvjerojatnije nije tako masno koštao kao ovaj ovdje, ali – hvala Ti i svaka Ti čast!
Čilo i pomalo krepana koraka krenuh nizbrdo. Bilo je to dobrih petstotinjak metara uske strme ceste do glavne Kanyakumarijske ulice pa bar još toliko po njoj do obale. Kuće uz strmu cestu su bile posve različite od onih koje sam viđao na putu kroz Tamil Nadu. Za razliku od tih koje su bile od “blata zbite i palminim lišćem pokrite” ove su bile čvrsto zidane, uredne i čiste. Ispred njih, u nedjeljnom prijepodnevu dokono su uživali čisti i pristojni ljudi. Oko njih su se veselo naganjale grupice djece odjevene u čisto, nedjeljno ruho. Nitko me nije primjećivao, niti tražio pare od mene niti pitao odakle sam… Prava idila i jako neobično. Jako.
Na glavnoj ulici, kako sam dolazio bliže obali, situacija je postajala ona prava, indijska. Tu su se gužvale kolone autobusa, automobila, motora i rikši koji su trubili svi u isti čas. Između njih kao i između mnogobrojnih redova usko zbijenih vašarskih štandova nakrcanih ama baš svim i svačim, naguravale su se stotine i tisuće ljudi. Posvuda paklena galama, smrad dizela i prašina. Temperatura zraka je već daleko odmakla od dvadesetice stupnjeva. Jedva sam se nekako kroz taj mali pakao probio do obale na kojoj sam pak zatekao nove tisuće ljudi koji su nagurani uz obalu stajali pogleda uprtog u obližnje dvije stijene-otočića. Svaki od ta dva otočića nosio je na sebi po spomenik, jedan grandiozniji od drugoga. (Pa da kažem koju o tim stijenama. Prva se zove Vivekanandina stijena. Priča kaže da je svojedobno Vivekananda, u Indiji štovan gotovo kao svetac, ushićen mjestom gdje se sastaju tri oceana skočio u more i usprkos pogibeljno jakim strujama preplivao do te stijene i na njoj meditirao. Njemu u čast, 1970. je izgrađen spomenuti Memorijal koji je svojim izgledom objedinio razne indijske arhitektonske stilove. Druga stijena se zove Sripada Parai ili “stijena koja je blagoslovljena dodirom stopala Božice”. Na njoj je 1.1.2000. otkriven 30 metara visok kip najslavnijeg tamilskog pjesnika i sveca po imenu Thiruvalluvar (1. st. prije Krista).
Dakle, po sve većoj vrućini, muvao sam se uz obalu, stalno se probijajući kroz tu nesnosnu gužvu i neprestance pogledavajući preko na Vivekanandinu stijenu te gledajući kako se domoći kojeg od tri putnička trajekta koji tamo voze. Posred te gomile raštrkane duž obale, gomile koja je galamila i dozivala se, svađala i smijala se, bjesomučno se cjenkala i kupovala, primijetio sam red ljudi koji je na jednoj strani završavao na željeznim vratima prilaza trajektnoj zoni, a na drugoj strani mu se kraj gubio iz vida vijugajući među štandovima. Progurao sam se nekako do kraja tog reda koji je bio obeshrabrujuće dugačak i jako visoko uz brijeg, a onda se vratio do onih željeznih vrata. Tamo su stajali vratari i policajci koji su se, naravno, svađali sa ljudima iz reda, usput propuštajući nakupine “padobranaca” koje su dovozili luksuznim limuzinama. Duljina reda, padobranci i sporost brodova nisu mi se nimalo sviđali niti ulijevali nadu u čekanje kraće od sat-dva na sve jačem suncu. Ipak, odlučio sam sve pregristi i riskirati dugo čekanje pa sam se ubrzo našao kako se uspinjem natrag uz brijeg prema kraju reda. I kad sam već skoro stao u red bacio sam pogled preko na Memorijal. Tada sam u daljini spazio da je tamo isto tako dugačak red za povratak na obalu. Čovječe, pomislio sam, pa to bi značilo ukupno kakvih 2-3 sata čekanja!? Pa tko će tako dugo čekati na tom zvizdanu i k tome gladan i žedan? Hvala ne. Oprosti mi poštovani Vivekananda, ali nekom drugom prilikom. Možda popodne, jer će ove tisuće sigurno ogladnjeti i otići ručati te tako smanjiti gužvu na neku snošljivu mjeru.
Umjesto u posjet Vivekanandinom memorijalu uputio sam se u posjet jednom drugom Memorijalu, onom Gandhijevom koji je bio tu, na obali, na par koraka od pristaništa. Gandhi memorijal ili Gandhi Mandapam lijepa je nevelika građevina podignuta u spomen na dan kada je na tom mjestu počivala urna s njegovim pepelom. Nju su bili izložili štovanju ljudi prije nego što će dio pepela biti raspršen na ovo sveto mjesto sastanka gdje se sastaju tri mora. Kaže se, da svake godine na njegov rođendan, 2. listopada, zrake sunca padnu upravo na to mjesto u zgradi gdje je nekoć stajala urna. Na putu do Gandhijeva memorijala nalazi se veliki hram posvećen božici po kojoj je Kanyakumari dobio ime – Hram Majke Kumari (Kumariamma Temple). Indijci vole reći da je star 3.000 godina. Taj hram je, kako već spomenuh, cilj nepresušne rijeke hodočasnika iz cijele Indije. Uz Vivekanadu, i Majku Kumari sam zamolio sam neka mi oprosti što je neću ovaj puta posjetiti. Izlika je opet bila gužva.
I ništa, nakon polusatnog obilaska Gandhijeva memorijala, inače vrlo ugodnoga mjesta, krenuo sam doma. Umio sam se i stropoštao na krevet. Bilo je vruće, upalio sam stropni ventilator i polako tonuo u ugodan drijemež s najozbiljnijom namjerom da odspavam do jutra. Naime, osim što nisam spavao cijelu noć i cijeli sam prethodni, božićni dan proveo na nogama obilazeći Madurai i njegov pregolemi Meenakshi hram, pa mi je sada bilo baš cool!
Ali, u Indiji nema spavanja! Nisam dugo spavao kad su me iz sna trgnuli Indijci iz susjednih soba koji su za svoje popodnevno glasno kokodakalište odabrali mjesto baš ispred mojega prozora. O, Bože, pomislio sam, zašto oni, kao i svi normalni južnjaci u podne ne kunjaju negdje u hladovini nego se tako povazdan samo deru? Taman kad sam izašao na vrata da ih nečime gađam, oni su nestali. Ali, s njima je nestala i moja volja za spavanjem. Skuhao sam si kavu, izašao van na balkon i tako, s vrha svojega brijega razgledavao grad. Okrenuo sam pogled prema istoku gdje se u daljini valjao moćni i za me zastrašujući Bengalski zaljev. S ove visine sam se divio njegovoj tirkiznoj boji. Nakon kratkog vremena primijetih da nešto prlja taj tirkiz. Bila je to golema i debela blatna pruga koja se u moru prostirala duž cijele obale, na nekih par stotina metara od nje. Nikako mi nije bilo jasno od kuda se pojavila jer je ujutro tamo nije bilo. Bilo kako bilo, iako je sve to bilo lijepo i krasno, pomislih da ipak nema ništa ljepšeg od modrine našeg Jadrana.
Tada sam uočio da istočnim dijelom panorame grada dominira velika, žuto ofarbana katedrala. Bilo mi je dosta ljenčarenja pa sam prije ponovnog pokušaja prelaska na Vivekanandin memorijal odlučio prošetati do nje. Dovršio sam kavu, spustio se s brijega kroz neke uličice i izbio na krupnim pijeskom nasut plato ispred katedrale. Crkva je posvećena Majci Božjoj Otkupiteljici (Our Lady of Randsom). Bilo je jako, jako vruće. Ušao sam u katedralu da ju malo razgledam i nadajući se u njoj uhvatiti malo hlada kakvog se uobičajeno nalazi u nas u sličnim crkvenim zdanjima. No, hlada nije bilo. Katedrala je bila prostrana, vrlo zračna, lijepa, jednostavna i nimalo nakićena poput naših. Bilo je to vrlo, vrlo ugodno mjesto. Bila je potpuno prazna osim dvije redovnice koje su glasno molile krunicu. Bilo mi je malo čudno da u to doba dana netko moli krunicu, međutim, da im ne smetam opet sam se ponovno našao vani na suncu. Prema Memorijalu sam se ovaj puta uputio nekom sporednom ulicom. No, nakon pedesetak metara, dalje se nije moglo jer je bila zakrčena desecima šareno obojanih ribarskih čamaca. Oni su prevrnuti bili poredani cijelom širinom ulice tako da se njome gotovo nije moglo prolaziti. Dakle, šta ja u ovoj Indiji sve neću vidjeti?! Posred ulice sparkirati tolike barke i to tako daleko od mora!? Da bih izbjegao tu zakrčenu cestu skrenuo sam prema moru kroz obližnje ribarsko naselje. Bio je to pravi labirint uskih uličica koje su vijugale među prljavim zidanim kućercima. Osjećao sam se vrlo neugodno i nakon nekog vremena počeo sam gledati kako se iz toga izvući. Bilo mi je sve jasnije da sam zalutao. U taj čas, iza prvog sam ugla naletio na čovjeka koji je teturao i koji je po meni bio očigledno pijan. S leđa ga je gurala žena i usput se s njim vrlo glasno, a pretpostavljam, svađala. Htio sam ih zaobići i produžiti prema uglu iza kojega se pojavio taj čudan par, kad se žena okrene meni i stade se i na me strogo derati te mi gotovo naredi da stanem i vratim se. Iza ugla kamo sam namjerio ići dopirala je velika vika pa sam pretpostavio da je tamo neka pijanka s koje je pokupila svoga čovjeka. Žena me okrene i strogo mi rukom pokaže put na suprotnu stranu sela. Jedva sam se na koncu nekako iskobeljao iz tog malog, i kako rekoh, vrlo neugodnog labirinta.
Kroz splet prljavih uličica izbio sam na neki trg. Bio je to onaj isti trg na koji sam se jutros iskrcao iz busa. Preko njega sam se konačno dokopao obale. Ono što me na putu do nje čudilo, bila je puno manja gužva na ulicama od onog kaosa koji je na njima vladala jutros. Svi štandovi bili su zatvoreni. Tja, valjda je nedjelja pa rade samo ujutro, bilo je moje tumačenje.
Ono što me je dočekalo u samoj luci zateklo me je posve nespremnog. Tamo je pak vladao posvemašnji lom i krš. Sama obala je bila prepuna mulja, blata, izmrvljenih cigala, komada betona i zdrobljenih čamaca, a ponajviše razbacanih tesanih greda od kojih su sačinjeni, ne mogu reći čamci, već njihova ribarska plovila. Podno lukobrana ležala je izvrnuta jedna poveća barka probušena boka. Cijelu tu kaotičnu scenu ukrašavala su ona dva željezna broda za prevoz putnika na Memorijal, ali, koja ovaj put nisu bila u moru gdje im je mjesto, već su se nalazila na vrh lukobrana!!! Dugo sam zurio u nevjerici ne mogavši naći odgovora pitanju kako su, za ime božje, brodovi tamo gore dospjeli? No, kako si u Indiji svaki čas postavljam slična pitanja, a na koja moj “zapadnjački”, racionalni i logički um apsolutno nema odgovora, nisam si time previše razbijao glavu. Osvrnuo sam se iza sebe i na povišenom dijelu obale ugledao stotinjak ljudi, listom Indijaca, kako stisnuti jedan do drugoga čuče i šutke zure u taj krš i lom. Jako čudno je bilo vidjeti toliko Indijaca na hrpi, a da svi šute.
Među tim tamnim licima pokušao sam pronaći kojega stranca ne bi li mi on objasnio što se ovdje, zaboga, događa. Naime, imao sam vrlo loša iskustva s Tamilcima kada sam od njih tražio bilo kakvu informaciju jer, oni svi imaju nezajažljivu želju odgovoriti ama baš na svako postavljeno pitanje iako o točnom odgovoru apsolutno nemaju blage veze. Prečesto sam na putu zapadao u nevolje zbog njihovih “točnih” informacija. Plus toga, malo tko od njih govori engleski jezik, a i oni koji ga govore samo ih njihova rođena mama valjda može razumjeti.
Pogledao sam na sat i vidio da je prošlo pola četiri. Pošto nisam imao što pametnijega za raditi pridružio sam se onoj gomili čučečih ljudi i mirno zapalio cigaretu. Taman kako sam se sjeo, dolje se u luci prolomila velika galama. Tamo je desetak ljudi u onom blatu uspjelo konopcima svezati četiri najbolje grede i tako skalupiti neko plovilo. Sada su ga uz paklenu dreku vukli prema moru preko ostalih razbacanih greda. Nakon puno natezanja i muke to im je i uspjelo. Odnekud su dovukli motor s dugačkom propelom i uz glasno odobravanje gomile, čamac se sa posadom od tričetiri čovjeka otisnuo na nemirno more. Na samom čelu čamca je, samo u gaćama, uspravno stajao neki mladi čovjek s pobjedonosno ispruženom pesnicom u zrak dok su ga valovi prali od glave do pete. Bože, komične li scene, samo mu je u rukama falila sablja i eto ti strašnog gusara južnih mora. U gaćama. Čamac je zaplovio najprije do Memorijala, kratko se tamo zadržao, a onda nastavio do susjedne stijene, one sa kipom. Nakon desetak minuta vratio se sa pet-šest uniformiranih ljudi koje je tamo pokupio. Bila je to očito posada nekih državnih službenika koja tamo radi. Čudio sam se kako su kod obale jedva dočekali da poskaču u plićak i kako im nije bilo žao što će smočiti uniforme. Tada sam počeo primjećivati da je i sama luka ustvari puna uniformiranih ljudi. Bili su to policajci i kasnije sam shvatio, vatrogasci. U prvi mah ih nisam razlikovao jer i jedni i drugi imaju iste sivomaslinaste uniforme, međutim, razlika je bila utoliko što su policajci u rukama imali, njima tako omiljene, drvene palice i na nogama cipele, a vatrogasci su na nogama imali gumene čizme.
Pogledavao sam na sat, bližilo se četiri sata. Tamo preko na Memorijalu vidjelo se sve više ljudi kako se okupljaju na tamošnjoj obali i gledaju ovamo prema nama. Počeo sam se pitati, pa kada će već jednom i, naravno, kako spustiti te brodove u more i početi voziti? Prošlo je i četiri. U taj čas je na obali ispod nas nastala velika frka i gužva. Policajci su se dodatno razmahali palicama da bi razgrnuli ljude i napravili prolaz nekim, očito velikim facama. Te face, odjevene u besprijekorno bijela odijela, sišle su do onog krša na obali i krenule tamo pozirati fotoreporterima.
Sve skupa mi se to nije previše sviđalo. I onoga trenutka kada su policajci galameći i mašući palicama počeli prilaziti bliže ljudima među kojima sam i sâm bio, a u vezi spuštanja brodova ništa se nije događalo ja sam odlučio dignuti sidro i maknuti se iz toga košmara. A i sunce je davalo sve od sebe da nas sprži. Uputio sam se stotinjak metara dalje, do zidova Kumariammina hrama da sve skupa promotrim i iz drugoga kuta. I tu, uz šetalište podno hrama bilo je stotinjak ljudi koji su stajali i s nevjericom zurili u ocean. Mnogi od njih domahivali su se rukama i šalovima s ljudima na Memorijalu. Još sam jednom pogledao prema gatu gdje su stajali oni brodovi. Pošto se oko njih i dalje nije ništa događalo vrlo mudro sam zaključio da danas definitivno ništa od vožnje. Pitanjem kako će one stotine ljudi zaglavljenih na Memorijalu prevesti na obalu nisam se previše zamarao.
Iskreno, bilo mi je silno žao što nisam posjetio Vivekanandin memorijal, međutim, iako sam kratko bio u Indiji naučio sam da ne valja previše žaliti za ičim jer, dok se na jednoj strani nešto gubi ili propušta vidjeti s druge strane se pojavljuje nešto drugo, možda vrednije ili ljepše za vidjeti ili posjetiti. A ovdje, uostalom, bila je na djelu i “viša sila”.
A ta “viša sila” je bila visoka da viša nije mogla biti! Bio je to desetak metara visoki vodeni zid koji se obrušava na obalu brzinom Formule 1!
Tsunami!!?? Pa ja sam mislio da on postoji samo u japanskim legendama!
No, upravo tsunami je bio razlogom one debele blatne pruge usred tirkiza Bengalskoga zaljeva, a koju sam tog popodneva promatrao sa terase svojega konačišta. Oni Indijci koji su me to popodne probudili nisu, kako sam ja mislio, izabrali kokodakalište ispred moje sobe obijesti radi, već očito su vidjeli užas koji se događao dolje u luci pa su se u panici uzbuđeno razgalamili. Upravo je tsunami napravio onaj blatni kraval u Kanyakumarijskoj luci, izbacio one šarene barke daleko od obale te podigao one teške gvozdene brodove na 2-3 metra visoki gat i time zarobio preko tisuću ljudi na Memorijalu. Oni uniformirani ljudi koje su dovezli sa otočića sa kipom poskakali su onako nestrpljivo i veselo u prljavu vodu blatne luke, ne osvježenja radi, već zato jer su bili presretni što su, zarobljeni na otočiću, preživjeli nalet smrtonosnih valova tsunamija. Razlog one vike u ribarskom selu nije bila, kako sam ja pokvareno razmišljao, pijanka. To je bio plač i očaj ljudi koji ni sami nisu bili svjesni što ih je snašlo. Znali su samo to da im je podivljalo more otelo muža, ženu ili dijete sa uskih plaža smještenih između siromaških im kućica i vode. Moćni i strašni ocean koji im je do sada davao život sada je donio smrt. Oplakivali su mnoge suseljane koji se nisu vratili iz ribarenja. Nekima je otelo kuću, nekima čamac, nekima mreže. A nekima sve to zajedno. A to im je bilo sve. Sâm život.
A ja? Što sam ja radio u trenucima dok se odvijala ta drama na obali? Ja sam apsolutno nesvjestan što se događa iza mojih leđa, bio na putu ka svome hotelu s jedinom željom na pameti, a ta je bila da se domognem postelje. Kasnije će me svi zafrkavati da sam, kako mnogi kažu, katastrofu stoljeća – prespavao!
No, kada sam ja u stvari svega toga postao svjestan? Tek sutradan! Pošto u Kanyakumariju očito nisam više imao što tražiti, odlučio sam produžiti na sjeverozapad, do susjedne indijske države Kerale. Ujutro, dok sam čekao autobus koji će me tamo odvesti, ugledao sam u rukama nekih ljudi zadnju stranicu novina, a na njoj veliku fotografiju onog kravala u luci Kanyakumarija. I ovaj puta sam odustao upitati te ljude što se ustvari to dogodilo? A mora da je bilo nešto gadno kad je ta slika dobila mjesto na cijeloj zadnjoj stranici uvaženog indijskog dnevnika “The Hindu”.
Cjeloviti odgovor na svoja pitanja sam dobio tek kada sam u kasno podne stigao do svoga odrediša, mjesta Varkala u Kerali. Tamo me je gazdarica mojega pansiona, gđa Teresa, jedna šarmantna i dobrodržeća sredovječna plavuša iz Irske, upitala od kuda sam doputovao. Kad sam joj odgovorio, razrogačenih očiju se zagledala u me. Ali ne zbog moje preplanule ljepote, već se zagledala u me k’o u duha kad sam joj odgovorio da sam ja “momak” iz Kanyakumarija. Tutnula mi je u ruke onaj isti “Hindi” koji su oni ljudi jutros čitali. Tek tada sam počeo shvaćati što se dogodilo. Tsunami!? Nije mogla vjerovati da sam prespavao katastrofu stoljeća! Inače, u novinama su u tom trenutku sa strahom i nevjericom baratali strašnom brojkom od petnaestak tisuća poginulih u cijeloj južnoj Aziji. Tada još očito u Indiji nitko nije ni izdaleka bio svjestan razmjera strahote koja je pogodila obale zemalja uz obale Indijskoga oceana.
A ponajmanje sam svega toga bio sâm svjestan!
Ustvari, prave razmjere te katastrofe sam počeo sagledavati po povratku doma i kad sam na Internetu počeo iščitavati sve podatke koji se tiču tsunamija te pregledavajući stotine potresnih fotografija i filmova o toj nesreći. Onu tugu i pijetet prema žrtvama koji su mnogi osjećali gledajući televizijske izvještaje neposredno nakon njegova razorna pohoda Indijskim oceanom ja osjećam sada.
I, na kraju, što mi je bila nakana ovih silnih rečenica? Da se vratim na pitanja sa početka ove, kako rekoh, po namjeri čisto putopisne crtice, a to je, tko ili što me je spasilo od te vrlo izgledne pogibelji zvane tsunami? Naime, u većini onih zabrinutih mailova mi je bilo jasno davano na znanje čisto naša, domaća konstatacija kako me je od nesreće spasio – sâm Bog. Pošto iskreno vjerujem da Bog ima kudikamo pametnijeg i prečega posla nego se baviti zaštitarskom službom nad mojom malenkošću ja sam im svima ponudio nekoliko svojih “spasitelja”:
- među prvima, onaj je prevarantski sroljo iz Maduraija koji mi je podvalio onakav katastrofalno neudoban prevoz do Kanyakumarija. Jer, da mi je dao bus za kakav smo se dogovorili, ja bih se u njemu naspavao i najvjerojatnije bih odmoran tumarao kanyakumarijskim plažama ili bio na brodu ili pak na samom Memorijalu za vrijeme nailaska onog vala.
- ili možda sv. Ante? Jer, lako je moguće da je on skužio da se u Kanyakumariju nalazi tip iz zemlje u kojoj je on tako omiljeni svetac pa me za vremena pokupio s obale i ubacio u postelju svojega konačišta.
- ili, po meni, moj najizgledniji favorit-spasitelj, bila je moja višegodišnja navada da popodne moram malo “ubit’ oko” ma gdje god se nalazio. Po mnogima, to je jako loša navada, ali eto, ovaj puta je pokazala jako dobro lice.
UMJESTO PROLOGA:
Svih ovih mjeseci po povratku iz Indije doma, silno me je zanimalo što se u Kanyakumariju stvarno događalo u vrijeme nailaska tsunamija i neposredno poslije njega. Točnije, zanimali su me faktički događaji te kronologija događanja, odnosno gdje sam se ja točno nalazio u trenucima nailaska vala. Jedan od meni najdragocjenijih izvora podataka u tom smislu bio je članak objavljen u “Frontline”-u, nacionalnom magazinu u izdanju velikog indijskog dnevnika “The Hindu”. Ukratko, u tom članku objavljenom 28.01.2005. se, između ostaloga, kaže:
1.) da je već u osam sati ujutro 4.000 ljudi kupilo karte za trajekt koji će ih prevesti preko na Vivekanandin memorijal.
– Ja sam do trajektne luke stigao oko devet, pa obzirom da se u taj sat na samom Memorijalu nalazilo oko 1.300 ljudi, računam da se u onom dugačkom redu, a kojem se ja nisam htio priključiti, nalazilo između 1.500 i 2.000 ljudi. Nije ni čudo što sam se okrenuo i otišao, čekao bih sigurno više od dva sata.
2.) prvi nagovještaj da s morem “nešto nije u redu” dogodio se nešto prije 10 sati. More je “poprimilo crvenkastu boju i počelo je naglo dizati i spuštati brod koji se sa 125 putnika spremao isploviti prema Vivekanandinu memorijalu”.
– U tom trenutku ja sam se nalazio na balkonu Gandhijeva memorijala koji je od mora udaljen tridesetak metara. Jedino čega se sjećam dok sam s balkona dokono promatrao more, jest iznimno jaka morska struja koja je vladala u par stotina metara širokom morskom prolazu između ona dva otočića i obale. Ona je doslovno prelijevala more iz smjera istoka prema zapadu, tj. iz Indijskoga oceana u Arapsko more. Bila su mi pomalo čudna dva detalja za toga promatranja, a to su: da je boja te struje vode bila drugačija od boje oceana prema pučini i da je ta struja sa sobom nosila jednu poveću barku u kojoj nije bilo nikoga. Ni na kraj pameti mi nije bio nikakav nagovještaj tsunamija, već sam pomislio da je ta struja na tom mjestu susreta dva oceana posve normalna, a za onu barku sam pomislio da se naprosto nekom neopreznom ribaru u luci odvezala i otplutala.
3.) uslijedila su još tri vala, jedan snažniji od drugoga. U tim trenucima na obali pristaništa se nalazio direktor kompanije u čijem su vlasništvu trajekti za prijevoz putnika, gosp. Swarna Pandian. To se pokazalo kao sretna okolnost jer je on kao iskusni poznavatelj mora odmah po nailasku prvoga vala naredio da se smjesta isprazni brod koji se pun putnika nalazio u luci te naredio da se isprazni putnički dio pristaništa. Tim svojim postupkom spasio je mnoge jer su ostali valovi, a osobito četvrti, donijeli razaranje i katastrofu.
– U vrijeme nailaska ta tri pogibeljna vala ja sam već napustio Gandhijev memorijal i bio usred grada, odnosno, kroz gužvu se probijao do strmoga puta koji vodio do mojeg hotela. U buci uzavrele i bučne indijske ulice nije se čula nikakva neuobičajena buka sa obale. Po ničemu se nije dalo naslutiti da se na njoj odvija drama.
4.) na Vivekanandinu memorijalu, nastavlja “Frontline”, zavladala je prava histerija među 1.300 ljudi zarobljenih ondje. U prvim satima, vlasti su bile nemoćne izbaviti te ljude jer su valovi razbili i potopili jedan trajekt, a ostala dva izbacili na lukobran. Većina brodica je bila izbačena na obalu ili bila uništena. Indijska obalna straža i mornarica je svoje helikoptere uputila prema glavnom gradu države, Chennaiju i područjima do kojih je val toga jutra ranije stigao i poharao ih. Tamo gdje je vlast zakazala, u pomoć su priskočili oni ribari kojima su čamci nakon svega ostali cijeli. Oni su od 15,30 do 20,30 sati uspjeli prevesti sve ljude na obalu.
I na koncu, zaključuje gosp. R. Krishnakumar, novinar “Frontline”-a, nitko ne zna koliko je točno posjetitelja val povukao sa sobom jer se službeni podaci još ne iznose. Prema riječima očevidaca, lokalnih ribara, gigantski val je dosegao vrh desetak metara visokog podnožja kipa sveca Thiruvallura razbio se o njega i zalio svečeva ramena na visini od 25 metara. Drže da je udarac u taj otočić oslabio snagu vala inače bi posljedice bile još tragičnije.
– Ja bih tome nadodao nekoliko podataka koje sam iščačkao na Internetu, pa tako ta “sveznajuća mreža” govori da je u nevelikom Distriktu Kanyakumarija život izgubilo više od 800 ljudi, točnije 821. osoba. I to pretežito siromašnih ribara i članova njihovih obitelji koji su živjeli u selima sjevernije od grada Kanyakumarija odnosno uz obalu Bengalskoga zaljeva i Arapskoga mora. Za sâm grad Kanyakumari nisam uspio saznati točan broj žrtva. Na Internetu se spominje tek nekoliko ljudi koje je val pomeo sa stepenica Kumariammina hrama dok su u moru vršili obredno kupanje. Sretna okolnost je i to što je veći dio obale Kanyakumarija kojom se kreću ljudi uzdignuta iznad mora desetak i više metara i najmanje isto toliko udaljena od njega. Plus toga, Kanyakumari je utoliko imao sreću u nesreći što mu se je na direktnom putu vala nalazila Šri Lanka koja je pretrpjela kudikamo strašnije ljudske i materijalne žrtve.
Isto tako, govori se na Internetu, u spašavanju ljudi sa Vivekanandina memorijala sudjelovao je jedan helikopter Indijske avijacije, najvjerojatnije iz razloga što se tamo zatekao Predsjednik Vrhovnog suda Indije, gosp. C.P. Mathur sa suprugom. Kaže se da su mjesni ribari bili naprosto iziritirani traljavim pokušajima indijske avijacije da jednim helikopterom spasi sve te ljude, te su uzeli stvar u svoje ruke i u more spustili ono čamaca što im je ostalo cijelo te sami evakuirali prestravljene ljude.
UMJESTO ZAKLJUČKA…
Uspoređujući vremena koja se navode u “Frontline”-ovom članku i onih koja je moj fotoaparat zabilježio na fotografijama koje sam u Kanyakumariju snimio, ispada da sam se zadržao na Gandhijevu memorijalu još samo desetak minuta imao bih što za vidjeti. Smrtonosnom sam “valu stoljeća” bio bliže nego se moglo sanjati u najgorim noćnim morama.
Ovako, stoji činjenica, da i ne znajući da on postoji – okrenuo sam mu rit doslovno čas prije njegova pogibeljna udara u kanyakumarijsku obalu.
- Američka državna geološka uprava (U.S. Geological Survey) iznosi brojke od 283.100 poginulih, 14.100 nestalih i 1,126,900 raseljenih osoba. Od toga, u samoj Indiji broj poginulih i nestalih iznosi 16.684 osoba. Međutim, obzirom da je većina žrtava pripadala najsiromašnijem sloju obalnog stanovništva tj. ribarima i njihovim obiteljima, stvarna brojka se najvjerojatnije nikada neće utvrditi. (Više se može saznati na web stranici http://en.wikipedia.org/wiki/2004_Indian_Ocean_earthquake). 2 Madurai – grad u samom srcu najjujžnije indijske države Tamil Nadu.
- Kanyakumari – najjužniji indijski grad; u njemu je rt ili Cape Comorin, najjužnija točka indijskog potkontinenta; od grada Maduraija udaljen jugozapadno oko 235 km.
- Rameswaram – grad na jugoistočnoj obali Bengalskoga zaljeva. Udaljen je 172 km jugoistočno od Maduraija, odnosno 314 km sjeveroistočno od Kanyakumarija. Rameswaram je najbliža točka Indije prema Šri Lanki.
- 100 rupija je po tadašnjem tečaju iznosilo oko 13 kuna.
- Kasnije sam vidio da je taj cijeli brijeg ustvari kršćanska enklava koju su svojedobno osnovali kršćanski misionari. Inače, negdje sam pročitao da je pokrajina Kanyakumari jedina indijska administrativna jedinica sa većinskim kršćanskim stanovništvom.
Mladen Malkoč
Autor
Galerija
