Iran: A zašto bi itko od nas putovao u Iran?

Naslovna » Članci » Bliski istok članci » Iran članci » Iran: A zašto bi itko od nas putovao u Iran?
Prije polaska na put bio sam lagano zatrpan pitanjima začuđenih prijatelja i poznanika o mojoj ne baš svakidašnjoj ideji odlaska u jedan od centara interesa zapadnog novinarstva. I novinari nisu baš bili milostivi… U kadar su im uglavnom upadali protesti, neke crne slike jednog nama stranog društva koje su se oni trudili približiti, tj. udaljiti svojim reportažama. 

Na put sam otišao sam, a da li sam se tako i osjećao slijedeća dva tjedna? U zemlji od 70 milijuna stanovnika gdje je svaki turist više egzotika nekog redovita pojava usamljeni stranac neizbježno privlači poglede gotovo svakog prolaznika. I da ne bude zabune, to nisu nelagodni pogledi koji vas promatraju kao prijetnju. To su lica nasmiješenih ljudi koji vam žele poželjeti dobrodošlicu u svoju zemlju. I vjerojatno je to najveća uspomena koju nosim iz Irana. Nije bilo trenutka u kojem sam se osjećao kao pomalo izgubljeni gost, a da mi netko nije priskočio u pomoć. Od sitnica koje život znače kao što je upućivanje u pravom smjeru do muzeja, restorana ili hotela do gotovo nevjerojatnih momenata kad bi ušao u gradski autobus, krenuo kupiti kartu kod vozača, spoznao da ih on ne prodaje, a neko od putnika bi mi poklonio kartu i još me pozvao na čaj i pokazao grad. 

Iran nije država u klasičnom smislu, možda više kao Indija, neka vrsta kontinenta u malom s tisućama godina povijesti iza sebe. I ta povijest je duboko usađena u sve njegove stanovnike. Jer, kako ne ostati impresioniran kad mi je dvadeset petogodišnji taksist čim je pogledao rječnik koji sam držao u ruci prokomentirao sliku na naslovnici jednog od najvećih iranskih pjesnika Ferdosija, a nešto stariji inženjer elektronike pričao o velikom pjesniku Hafezu dok smo bili u večernjoj šetnji po Shirazu , pred sam kraj putovanja, u noćnom autobusu za aerodrom, dok je većina putnika spavala, ja sam razgovarao s umirovljenim inženjerom građevine o velikom mistiku i pjesniku Rumiju. Pravo na opću kulturu i osjećaj pripadnosti nečem većem kod njih nije vezan uz društvenu elitu ili najbrojniji entitet nego iz puno dubljeg osjećaja pripadnosti koji je kod nas već pomalo zaboravljen. 

Optimum za upoznati Iran je barem mjesec dana, ali realnost većine putnika je oko dva tjedna. I očekujte neočekivano. Očekujte pustinju, ogromne i sve modernije gradove, nove hotele, kebabe na svakom uglu, impresivne trgove, minarete i džamije, muzeje s ogromnim draguljima, robne kuće na tri kata u kojima se prodaju isključivo mobiteli, velike bazare s najšarenijim mogućim maramama, nakitom, ukrasnim kutijama, tepisima i začinima. A s druge strane ne očekujte previše jer očekivanja vode u planiranja, a planiranja u premalo spontanih situacija po kojima ćete pamtiti ovu zemlju. 

Jer kako bi drugačije otkrio u društvu studenata Esfahana da se mladi ljudi u nedostatku noćnih klubova navečer druže ispod višestoljetnih mostova koji svojom akustikom daju vrhunski ambijent za pjevanje. Ili, da se u vjerskim školama proučavaju metafore u Kuranu i arapskom jeziku dok svi sjede na podu bosi u učionici manjoj od 10 metara kvadratnih, a svaki stranac je dobrodošao. Niti jedan plan me ne bi odveo u avion na let ka Perzijskom Zaljevu i to baš na sjedalo pokraj nekog vrlo velikog poslovnog čovjeka kojeg je na slijetanju dočekao direktor aerodroma i cijelo izaslanstvo zaposlenika, a oni su mi na njegov mig u trenu našli taxi i povoljan hotel.
Organiziranim planom bi znao da ne mogu svaki dan letjeti s otoka Qeshm za Shiraz, ali onda ne bi sjeo na brod pokraj mladog ribara i njegove trudne žene na put do drugog aerodroma. Ne bi proveo 10 sati u Bandarabassu čekajući avion za koji možda ima, a možda i nema karata, a ne bi niti sjeo u mali riblji restoran gdje me je jedan čovjek ničim izazvan počastio ručkom i proveo par sati sa mnom praveći mi društvo. 

Slika zemlje nije idealna, niti je moja želja takvom je predstaviti. Prepuna je sitnih i manje sitnih mana koje čine neko društvo, ali u niti jednom trenutku nisam osjetio da to ometa moj posjet ili umanjuje opći dojam. Gradovi su prepuni automobila domaće proizvodnje koji nemilosrdno zagađuju zrak i tjeraju na kihanje, taksisti će vam probati naplatiti više od uobičajenog, restoranska ponuda nije prebogata iako su cijene vrlo povoljne, čistoća varira od besprijekorne u parkovima do iznenađujuće nemarne uz glavne prometnice, ljudi navikli na pivu ili vino poslije ručka morat će se prilagoditi nekim novim pravilima…
Ali ono što sigurno nećete vidjeti je neka radikalna atmosfera ispunjena ratom, strahom i uličnim protestima koju nam mediji redovito serviraju. 

Priuštiti sebi nekoliko tjedana lutanja po Iranu je sigurno veliki životni luksuz za mnoge ljude, ali u vremenu sve veće svjetske izolacije to je jedan od najboljih načina za razbijanje nagomilanih predrasuda u nama.