Iran: Ne propustite Iran

Kad netko po drugi put odluči posjetiti tisućama kilometara udaljenu zemlju, koja je usto desetljećima u zapadnim medijima prikazivana u nelijepom svjetlu, i kad se po povratku u domovinu unaprijed raduje nekom novom putovanju u tu istu zemlju, onda to može značiti ili da od toga ima nekakve ozbiljne koristi, ili da se možda zaljubio. Što se tiče bogaćenja, od putovanja u Iran nisam se okoristio materijalno, ali što se tiče dojmova i novih spoznaja, osjećam se kao milijunaš. Što se pak tiče zaljubljenosti, oh, da, svakako, zaljubio sam se u Iran, u njegovu tisućama godina staru civilizaciju, u njegovu arhitekturu, veličanstvene drevne palače i džamije, čudesne mostove, užurbane bazare, neprispodobive ulične gužve, u njegove odnjegovane parkove i sure planine, vrele pustinje i tirkizno, toplo more, u njegove pjesnike-mistike, egzotične okuse i mirise… i, dakako, u njegove ljude, te neobično uglađene, istodobno vrlo samosvjesne i vrlo samozatajne, veoma lijepe žene i muškarce koji će vas s mješavinom suspregnute zabrinutosti i iskrenog interesa pitati uvijek i iznova: ‟Kakvo je Vaše mišljenje o Iranu?‟.

Na svakom koraku nailazio sam na ljude koji su se s pristojnošću što nadilazi naše zapadnjačke standarde raspitivali o tome jesam li dobro zbrinut u njihovom gradu, nedostaje li mi što i mogu li mi ikako pomoći. Pritom ne mislim da se ljudi na zapadu ne umiju lijepo ponašati – radi se o tome da Iranci imaju jednu dimenziju kultiviranosti u nastupu koja je do te mjere rafinirana i ugrađena u nacionalnu psihologiju, da na sugovornika ostavlja dubok dojam koji traje tjednima i mjesecima po povratku. Iskrenost koju u njihovom pristupu putnik-namjernik osjeća dopire do srca, iz jednostavnog razloga: nehinjena je. Boraveći ovoga rujna dvanaest dana u srcu stare Perzije, u provinciji Fars, u gradu slavuja, poezije i – nekoć – vina, gradu Shirazu starom oko 4000 godina, a potom i na gotovo izvanzemaljskom otoku Qeshmu /kešmu/, imao sam se svakodnevno prilike uvjeriti u funkcioniranje ta’arofa, nečega što bi se pojednostavljeno moglo nazvati bontonom, ali je zapravo kompleksnije i temeljitije: to je sustav uljudnog ophođenja koji nalaže da se istinski promisli o potrebama druge osobe, i potom ih se, bez fige u džepu, stavi ispred svojih. Počevši od moje ‟iranske veze‟, mog dobrog duha, drage i dragocjene Shohreh Bazrafshan – nailazio sam na ljude koji su s veseljem spremni pomoći u čemu god vam je pomoć potrebna, ponašajući se pritom kao da vi njima činite uslugu. A pomoć mi je, dakako, bila svako toliko potrebna jer komunikacijska barijera je vrlo visoka: ja ne govorim farsi, poznajem tek nekoliko slova (za sada!), a na ulici i nećete sresti previše Iranaca koji govore engleski. Kako onda pročitati vozne redove, imena ulica, upute za aktiviranje sim-kartice, jelovnik u restoranu…? Dakle, ipak je važno imati logističku podršku na terenu i znati koga nazvati kad zagusti. Nailazio sam na ljude koji su sa mnom hodali kilometar-dva suprotno od smjera u kojem su išli, da bi me doveli točno do mjesta koje sam tražio; na ljude koji su rješavali nesporazume oko hotelskog smještaja i u četiri ujutro me vozili s kraja na kraj grada; na ljude koji su premoreni nakon cjelonoćne vožnje, umjesto da odu kući, u praskozorje još dva sata čekali brod u luci, kunjajući skupa sa mnom u autu; na sve one koji su posve spontano sa mnom dijelili teret moje prtljage, ili na taksiste koje sam morao katkad moliti da uzmu novac… Naravno da taksi treba platiti, ali i spomenuto nećkanje dio je ta’arofa.

U Iranu sam se, unatoč povremenim ‟tehničkim problemima‟, osjećao gotovo euforično. Spavao sam po tri-četiri sata dnevno, što zbog adrenalina, što zbog jakog čaja, što zbog neočekivanih situacija u kojima sam se nalazio… Premda sam imao okvirni plan, nijedan dan nije protekao u skladu s predviđenim. Zakomplicirala bi se situacija oko kakvog dogovora, netko je nešto pogrešno shvatio, nekome se, u skladu s orijentalnom opuštenošću, nije žurilo… a ja sam, umjesto da u skladu sa zapadnjačkom neurotičnošću izgubim živce, prihvatio nova, i, rekao bih, zdravija pravila igre i jednostavno se prepustio naplaniranim susretima s domaćim ljudima koji bi me namah osvajali svojim, u najboljem smislu riječi, djetinje otvorenim prijateljskim nastupom, i koji bi me u skladu sa svojim mogućnostima i shvaćanjima što je važno pokazati strancu vodili na mjesta izvan uobičajenih turističkih ruta, u kakav delikatesni restorančić na rubu velegrada, u neko selo staro 5000 godina, u neku čudesno lijepu palaču, ili jednostavno u svoj dom. Uglavnom, pozove li vas Iranac na večeru, bez razmišljanja pristanite. Prema uputi u svim vodičima o Iranu koje sam pročitao, prema iskustvu putnika u Iran s kojima sam razgovarao i prema mom osobnom iskustvu – takvo što se ne propušta, a osim toga, čovjeka biste silno ražalostili da ga odbijete. Poziv mi je upućen na – i za same Irance čudnovatom – oko 130 kilometara dugačkom otoku Qeshmu, kad sam prvog dana boravka, omamljen od Sunca i vlage (na Qeshm ipak valja ići u prosincu ili siječnju) sjeo u taksi i započeo razgovor s beskrajno ljubaznim mladim taksistom, asistentom na lokalnom sveučilištu, koji me već nakon nekoliko minuta, pažljivo birajući riječi, upitao bih li mu učinio čast i prihvatio poziv u njegov dom… Vjerujte mi, kad ste 6000 kilometara daleko od kuće, takav poziv zvuči kao melem za dušu. Kako bilo, posjetio sam tradicionalnu arapsku obitelj (na otoku živi zajednica iranskih Arapa, Bandara, sunitskih muslimana; njihove žene prepoznatljive su po karakterističnoj pitoresknoj nošnji i neobičnim maskama kojima pokrivaju lice). Primili su me u prostoriji prekrivenoj tepisima, s jastucima uza zidove, otac obitelji s opuštenom samouvjerenošću, prisutne žene sa suspregnutom radoznalošću; večerali smo jela kakva moje nepce nije kušalo, sjedeći na podu i razgovarajući o svemu, od globalne zaluđenosti sapunicama (na TV-u se prikazivala epizoda Sulejmana Veličanstvenog) do odnosa zapada prema Iranu. Mladi domaćin nam je usput pročitao nekoliko Rumijevih priča… Inače, Iran je zemlja u kojoj imate dojam da svi u stražnjem džepu hlača imaju kakvu zbirku pjesama, svakako Hafezovu, ili Sa’adijevu… Nije ništa neobično zapodjene li vozač taksija ili neki prolaznik razgovor na temu perzijske poezije ili vas upita kako zamišljate Boga.

Iran je zemlja oštrih kontrasta. Na Qeshmu možete posjetiti selo Laft, poznato po svojim badgirima, kućnim tornjićima-vjetrolovkama koji služe kao air-condition već stoljećima, selo u kojem ljudi žive kako su živjeli i prije petstotinjak godina, ribareći u tradicionalnim drvenim brodovima – lenges – što ih grade u obližnjim brodogradilištima, a desetak kilometara dalje prolazite pored instituta za biotehnološka istraživanja s najsuvremenijom laboratorijskom opremom. ‟Iran je razapet između srednjeg vijeka i postmodernizma‟, objasnio mi je prilično precizno mladi poznanik koji je studirao u Beču, dok smo se u njegovom terencu, uz glazbu Pink Floyda, vozili desetke kilometara dugačkim pješčanim plažama, uz plitku obalu, s pogledom na čudesne otočiće koji se za oseke spajaju s Qeshmom. Qeshm je, kao što rekoh, egzotična destinacija i za same Irance s kontinenta koji na njega dolaze kao turisti – razvikanija destinacija je otok Kish, na kojem su se hotelski kapaciteti počeli graditi još u doba prije islamske revolucije – a možete zamisliti kako je djelovao na mene, Europljanina. Mislim, u redu, Iran je sam po sebi egzotika. Ali Qeshm… Qeshm je… nešto sasvim, sasvim drugačije. Hoteli su, hajde da to odmah raščistimo, solidni – domaći turistički entuzijasti imaju ambicija – i nitko se ne mora bojati neudobnog smještaja. No, prirodni fenomeni, poput Hara šume, šume mangrova drveća, koje raste iz vode, u kojoj je stanište brojnih životinjskih vrsta, od kornjača, dupina, gmazova do oko stotinu i pedeset vrsta ptica – raj za ornitologe – privlačniji su za one koji znaju zašto se putuje od razvikanih, posvuda zapravo jednakih spa i wellness resorta. Za mene je petodnevni boravak na Qeshmu bio poput boravka na drugom planetu. Priroda se tamo sama sa sobom poigrala na, malo je reći, vrlo čudne načine. Osim ornitologa i botaničara, na Qeshmu bi bez daha ostali i geomorfolozi – nas laike da i ne spominjem. Na Qeshmu svatko ostane bez daha. U geoparku koji je pod zaštitom UNESCO-a, a koji obuhvaća znatne dijelove otoka, hodao sam u suton po dnu presušenog jezera, okružen zaglušnom tišinom i mirom tamne strane Mjeseca, mrmljajući sebi u bradu, nevjerojatno, nevjerojatno… a to je bila tek uvertira u ono što me dočekalo u tzv. Zvjezdanoj dolini, koja je ime dobila po lokalnom vjerovanju da je nekoć davno ovdje pala zvijezda… domaći ljudi – koji izbjegavaju noću zalaziti u taj kraj – također vjeruju da tamo borave duhovi. Nešto drugačije tumačenje – za koje nisam siguran da je ispravnije – kaže da je ta zapanjujuća galerija stupova, čunjeva, lukova od stvrdnutog pijeska, prirodnog cementa, s kanjonima dubokim do petnaest metara nastala djelovanjem vjetra i vode prije nekih dva milijuna godina… Prizor djeluje misteriozno, dok prolazite zavijucima nastalima u kenozoiku.

Ipak, ako bih morao izdvojiti jednu od desetaka lokacija zbog kojih se isplati potegnuti do Qeshma, i zbog koje se na taj otok kanim jednom vratiti, bio bi to Chahkooh /čahkuh/ kanjon, ‟Planinski zdenac‟, upravo spektakularan fenomen koji nadilazi sve što sam do sada vidio po svojoj začudnosti, divljoj ljepoti, i koji svjedoči o zaigranosti silâ prirode… Oštri usjeci i uski prolazi s formacijama stijena koje djeluju poput umjetničkih kreacija, kilometrima dugački, vijugavi i uski nekoliko desetaka metara duboki kanjoni, stazice kroz pukotine među njima, neočekivani vidici, pastirski zdenci u kojima i za najvećih žega ima vode… i čudesna, mistična atmosfera koja prožima cijelo to mjesto, neponovljivo su iskustvo. Ne treba propustiti ni spilju Namakdan, dugačku gotovo sedam kilometara, najdulju slanu spilju na svijetu, u kojoj krupna zrna soli krckaju pod cipelama dok slane naslage na zidovima svjetlucaju pod svjetlima ručnih svjetiljki stvarajući psihodelične efekte.

Ne treba propustiti probati dizi, neku kombinaciju gulaša i maneštre, koji se jede tako da se meso i povrće izvade u tanjur pa se zgnječe staklenim tučkom i potom podlijevaju juhom iz zdjele. U restoranu se obično kao uvertiru dobije gusta juha od ječma, ash /aš/, koja je kiselkastog, osvježavajućeg okusa zbog soka limete. Potom slijedi nekoliko vrsta sveprisutnog kebaba (bahtijari, barg, kubide…), i riža sa šafranom… U širaskom restoranu Shater Abbas (‟Pekar Abbas‟) jeo sam zaista vrlo dobar kebab, a i atmosfera je opuštena, opuštenija nego u razvikanijem Soofiju, u koji dolazi, rekao bih, viša srednja klasa, i gdje sam probao tipično jelo iz Shiraza, kalam polo, rižu s janjećim mesnim okruglicama. Ne propustite probati i iranska bezalkoholna piva… A ne treba propustiti ni niti izvrsno, spicy, pripravljene morske crve, ili mljeveno meso morskog psa, što je uz škampe jedina ponuda u neobično skromno uređenom restoranu Ghaleh, što će reći ‟kaštel‟, jer se nalazi tik uz Ghal’e-ye Portoghaliha, Portugalski kaštel koji datira iz doba kad su Hormuz nadgledali Portugalci, u gradu Qeshmu, na otoku Qeshmu.

Ne trebate u Iranu ništa propustiti; ne trebate propustiti Iran.