Iran: Predrasude o Iranu

Prema definiciji, predrasuda je unaprijed donesen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje, nečemu što se nije temeljito i kritički proučilo. Obično je to negativan, unaprijed zauzet stereotipan stav o pripadnicima drugih religija, etnija, nacija i država. Predrasude dakle ljudi donose prije no što prikupe dovoljno informacija o temi o kojoj je riječ. Ljudima je lakše razmišljati u crno-bijelim kategorijama, što dovodi do nebrojenih nesporazuma i zabluda, jer stvarnost je neusporedivo složenija od naših pretpostavki. Predrasude usvajamo kao i sve ostale stavove i uvjerenja; neke steknemo još u djetinjstvu, slušajući i promatrajući roditelje i najbližu okolinu; neke usvojimo tijekom života pod utjecajem propagande, odnosno medijski posredovane slike stvarnosti, ili društvenih autoriteta. Ukoliko imamo slabo razvijen kritički aparat, i ukoliko ne preispitujemo informacije koje do nas dopiru, predrasude se u nama mogu toliko ukorijeniti da smo u stanju zanemariti i zdrav razum i činjenice.

U tom smislu, kad su naši mediji, a za pretpostaviti je i šira zajednica, u pitanju, mogli bismo zaključiti da o Iranu u nas postoje izvjesne predrasude, jer o toj zemlji informacija ili uopće nema, ili su vezane gotovo isključivo uz zveckanje oružjem na Bliskom istoku, eventualne antivladine prosvjede – barem nam ih se takvima prikazuje – ili vječito pitanje izrađuju li Iranci A-bombu. O Iranu se piše u kontekstu sukoba s američkom politikom, ili možemo pročitati vijest da su smaknuti kakvi krijumčari droge, ili na novinskoj fotografiji vidimo snajperista u busiji iznad Teherana kako gađa divovske štakore. Prava antireklama. Ne sjećam se kad sam u dnevnim novinama pročitao iole afirmativan članak o toj zemlji, njezinoj neobično bogatoj kulturi i dugoj povijesti, a da ne govorim da prosječan građanin Hrvatske nema predodžbu o tome kako žive i kakvi su prosječni Iranci.

I onda nije čudno da se, primjerice u novinskom članku vezanom uz komunalnu problematiku zagrebačkog prigradskog naselja, Sesvetskog Kraljevca, njegovi stanovnici žale na lokalnu prometnu infrastrukturu, ogorčeno izjavljujući novinaru da su im “ceste kao u Iranu”. Hajde da su spomenuli Irak, zemlja je razrušena pa bi imalo smisla, ali spomenuvši Iran pokazali su svoje golemo neznanje.

Jer, nakon što za kakvu siću natankaju rezervoare svojih 11 000 000 automobila, od kojih je većina proizvedena u Iranu, Iranci sjednu za volan i krenu se voziti po svojih 126 000 kilometara asfaltiranih cesta, od čega su oko 1500 kilometara autoceste. Vozio sam se osam dana od Shiraza na jugu, preko Yazda na istoku, gore prema Esfahanu i Teheranu, pri čemu smo obilazili i povijesne lokalitete izvan glavnih prometnica, i ne sjećam se da smo se i u jednom trenutku “droncali”. Naprotiv, vožnja je bila ugodna, a ceste označene svom potrebnom prometnom signalizacijom. Da, u Teheranu vlada popriličan kaos, broj prometnih nesreća je relativno visok, ali to ima veze s prebrzom vožnjom, a ne s lošim cestama. Iranci, dakle, sjednu u te svoje Pajkane, Samande i Runne, i voze se, dakle, po tim svojim dobrim cestama, na posao. Neki od njih rade u pekarama i na farmama, neki izrađuju perzijske ćilime, neki glinene lonce, neki rade po – za razliku od naših – vazda punim restoranima, a neki bome idu na posao u kakav biotehnološki, nanotehnološki, farmakološki ili nuklearni institut, ako se već ne bave proizvodnjom putničkih zrakoplova ili slanjem satelita u svemir (nedavno su lansirali treći po redu), ili kloniranjem ovaca (druga su zemlja u svijetu kojoj je to uspjelo). Ili ako ne pišu znanstvene članke o teoriji struna (među vodećima su u svijetu) i molekularnoj biofizici, ili ako ne rade na proizvodnji superkompjutera, ili ako ne proučavaju primjenu matičnih stanica, ili… Iran za obrazovanje i znanstvena istraživanja izdvaja desetke milijardi dolara godišnje… Iran je 2010. godine bio među prvih dvadeset zemalja u svijetu prema broju objavljenih znanstvenih radova… Shvaćate. Nijednu državu/narod ne bi se trebalo spominjati u podcjenjivačkom kontekstu, a svakako to ne bi trebalo činiti kad je u pitanju Iran. Iran definitivno nije zaostala i siromašna zemlja. Premda u njemu živi preko sedamdeset milijuna ljudi, hrana se ne uvozi. Spomenuto po svoj prilici nećete pročitati u našim novinama ili čuti na televiziji pa nas možda neznanje naših sugrađana i ne treba čuditi. Zabrinjava ipak da i novinar koji je potpisao taj tekst očito također nema previše pojma, a novinari bi se ipak trebali više informirati. Kako bilo, i taj članak uklapa se u općeniti trend kad je Iran u pitanju. Naravno, posve je legitimno pisati kritičke komentare o Iranu, ali upada u oči da nema onih pozitivnih. O svemu se može, argumentirano i racionalno, raspravljati, ali spominjati Iran kao neku sirotinjsku, da ne kažem “tranzicijsku” zemlju, ili ga spominjati u kontekstu prijetnje koju navodno predstavlja, ili isključivo u kontekstu kulturoloških i religijskih razlika je – tendenciozno. I stvara predrasude.

Jer, napokon, govorimo o perzijskoj civilizaciju i kulturi kojoj se dive već i biblijski pisci, ili u novije doba, jedan Hegel ili Nietzsche; govorimo o zemlji u kojoj neprestance imate osjećaj da vam, da tako kažem, Povijest diše za vratom. Tisućama godina prije Krista ovdje se živjelo i gradilo, bujale su civilizacije, doseljavala su se arijska plemena, dizala su se i padala drevna carstva… Jasno vam je da ste usred doista posebnog dijela planeta, štono riječ, u kolijevci civilizacije. Perzepolis, Naqsh-e Rostam, Pasargad… Iranci su duboko svjesni svog povijesnog nasljeđa pa će tako dobitnica Nobelove nagrade za mir 2003., Ŝirin Ebādi, izjaviti: “Ja sam Iranka, potomak Kira Velikog. Taj car je na vrhuncu moći prije 2500 godina proglasio kako ne želi vladati onima koji to ne žele. Obećao je da neće prisiljavati nikoga da promijeni svoju religiju ili vjeru i da će poštivati sve manjine. Dokument Kira Velikog bi se trebao proučavati u povijesti ljudskih prava”.

Fascinantna je ta svijest koja povezuje Kira Velikog, osnivača Perzijskog carstva, sa suvremenim Iranom i s idejom o univerzalnim ljudskim pravima. Tekst na Kirovom cilindru smatra se prvim dokumentom o ljudskim pravima u povijesti. Upravo je Kir onaj kojega veliča Knjiga proroka Izaije u Starom zavjetu: osloboditelj Židova iz babilonskog sužanjstva. Među podanicima i pokorenim narodima bio je štovan upravo zbog visoke tolerancije spram vjerskih i drugih običaja, tako da je sjećanje na njega veoma živo i u suvremenom Iranu, što mnogo govori o tamošnjem mentalitetu.

Spomenuti primjeri su tek djelići slike o toj nama egzotičnoj zemlji koju se uistinu više nego isplati pobliže upoznati. Ako već ne iz prve ruke, u doba interneta dovoljno je odvojiti malo vremena i potražiti alternativne izvore informacija. Ima ih.