Iran: Zemlja različitosti

Naslovna » Članci » Bliski istok članci » Iran članci » Iran: Zemlja različitosti

Iran, odnosno Aryan, što znači zemlja Arijaca, do 1935. bio je poznat kao Perzija. U želji da se zaustavi utjecaj velikih sila na zemlju, islamska je revolucija 1979. pretvorila Iran iz monarhije u republiku, a imenu je dodan i prefiks – Islamska Republika Iran. Zemlja je to oštrih kontrasta: visokih planina, dubokih dolina, plodnih polja i širokih pustinjskih područja. Za Iran kažu da je „zemlja četiri poglavlja“, jer osim što se u toku godine izmjenjuju sva četiri godišnja doba, moguće ih je osjetiti u istom danu u četiri različita dijela zemlje. Dok je planina Alborz prekrivena snijegom, u glavnom gradu Teheranu lišće se žuti, usred pustinje Kavir prži sunce kao usred ljeta, a mirisni vjetrić poput leptira u proljetnom letu donosi dašak buđenja prirode Širazu, rodnom gradu velikih iranskih pjesnika Hafeza i Sadija. S četverostihovima koje su sastavljali ti pjesnici, stvaraoci jedne od najljepših svjetskih poezija, Iranci se i danas bude, citiraju ih i njima zavode svoje voljene. Tako, uz sve prirodne ljepote, ono što zemlji daje nježnost njeni su srčani i srdačni stanovnici. Osim toga, vrlo su ponosni i domoljubni, pa su tako kroz dugu i burnu povijest uspjeli očuvati osobnost i kulturu svoje zemlje, a ponekad se čini da su jače utjecali na svoje osvajače nego što su osvajači utjecali na njih.

Teheran

Uobičajena prva postaja kad stignete u Iran glavni je grad Teheran. Ogromna metropola, smještena u podnožju visoke planine Alborz, tokom godine uglavnom je obasjana suncem. No, ako vas dočeka kišno jutro, neka vas to ne ljuti. Stanovnici Teherana vole kišu i tada uživaju u šetnji ulicama i parkovima, jer osim što im donosi osvježenje, raščišćava zrak od smoga koji se nakuplja nad gradom.
Grad koji iz godine u godinu sve brže raste već sada je sa svojom okolicom dosegao brojku od 13 milijuna stanovnika. Isprepleten je širokim avenijama i autocestama čije brojne trake u doba najvećih dnevnih gužva nitko ne poštuje. U želji da što više skrate put do cilja, vozači ne mare previše za pisana pravila vožnje, pa tako vožnja u suprotnom smjeru u jednosmjernoj ulici nije ništa neobično. Pješaci pak ne mare previše za pješačke prijelaze, već se smjelo upuštaju među podivljali promet koji navire sa svih strana, gledajući u oči vozača u nadolazećem jurećem automobilu u nadi da će se na vrijeme zaustaviti. Ako želite da vam proradi adrenalin, iranske su prometnice bolje i od bungee jumpinga.

Sjeverni dio Teherana očiti je svjedok modernizacije zemlje. Iako tzv. hidžab određuje pravila odijevanja prema kojima na javnim mjestima kosa žene mora biti pokrivena, a odjeća obaju spolova prekrivati tijelo sve do zapešća i gležnjeva te ne biti pripijena uz tijelo, moda mladih sve više slijedi trendove sa zapada. Djevojke su tako maramu za glavu pretvorile u zgodan modni detalj i nerijetko im nestašno klizi s glave, a sve se više nose i uske majice te modeli koji prate tijelo.

Na sjeveru Teherana smjestile su se bogate stambene četvrti, a premda svakog dana niču novi neboderi, grad u svojim njedrima i dalje čuva 680 vrtova, kao stvorenih za opuštanje od betonskog ludila. Zelenih površina ne nedostaje, osobito u sjevernom dijelu grada, gdje su stanovnici svaki slobodni komadić zemlje pretvorili u livadu ili cvjetnjak.
Ono što je pak najzanimljivije od svega, to je da su ljudi očuvali mirnoću i da je unatoč očiglednom kaosu ritam života ostao usporen, a ljudi se na ulici i dalje obraćaju jedan drugome i bez imalo ustručavanja započinju razgovore.

U toplije doba godine, kad se počne spuštati mrak, stanovnici Teherana rado se sastaju na omiljenom Darbandu, smještenom u podnožju planine Alborz. Tu se nalaze brojni romantični restorani koji noću svijetle stvarajući praznički ugođaj. Kako je iranska hrana raznolika i puna šarolikog povrća i voća, zajamčen je i gurmanski užitak. Za one koji vole mesne obroke uvijek se nađe pileći ili janjeći kebab, dok one koji su skloniji istraživanju čeka jelovnik prepun usitnjenog povrća te omiljenih variva, uglavnom tipičnih za sjeverni dio zemlje. Najomiljenije im je varivo od graha ili leće koje nazivaju „aš“, a pripremaju ga na bezbroj načina. Aš je u cijelom Iranu toliko cijenjen da se po njemu čak i kuhar zove „ašpaz“, a kuhinja „ašpazhane“. Kao dodatak hrani rado jedu nešto kiselo, na primjer jogurt pomiješan sa sitno nasjeckanim češnjakom ili salatu od svježeg bilja (bosiljak, rotkvice, vrtnu salatu, poriluk, mladi luk itd.). Kad se pred vama nađe nekoliko posudica od kojih se u svakoj nalazi drugo jelo, znajte da ćete kušati hranu na iranski način. U slučaju pak da navratite samo na čaj, ponudit će vam voće ili neki od slatkiša i to će vam biti sasvim dovoljno kalorija za večernje sate.

Cesta što noću vodi do večere iz bajke, ide visoko u planinu. Kako se uspinje, sve više nestaje u puteljak, pa je ovo mjesto i danju omiljeno izletište Iranaca. Vrhovi planine, čiji najviši vrh Damavand doseže 5.671 m, većinu su godine prekriveni snijegom, pa Iranci gore rado odlaze na skijanje.

Dvorac Asasina

Otprilike 7 sati vožnje od Teherana prema zapadnom gradu Gazvinu, odakle se skreće u zabačena brda gorja Alborz, nalazi se povijesna utvrda poznata kao Dvorac Asasina. Dok se vozite, možda vam se učini da nikada nećete stići, a ako vam se na putu nađe i magla, već samo putovanje do odredišta moglo bi biti sasvim dovoljna avantura. U okolici se nalazi više dvoraca, no oni su uglavnom dostupni samo dobro opremljenim i iskusnim planinarima. Jedini koji je lako dostupan i nalazi se nedaleko ceste jest dvorac Alamut odnosno Hasan Sabah, u lokalnom dijalektu i danas poznat kao „Starac s gore“.

Dvorci su bile snažne i teško dostupne utvrde čija je životna priča oživjela u putopisu Dama Freya Starka „Dolina Asasina“. Ovdje su živjeli sljedbenici vjerskog kulta zasnovanog na pravilima ismalilizma. Kult je u 11. stoljeću osnovao Hasan Sabah, „Starac s gore“. U doba kada je bio najsnažniji, kult je privukao sljedbenike od Sirije do pokrajine Korasan na krajnjem istoku Irana. Bili su poznati po organiziranim političkim ubojstvima usmjerenim protiv seldžučke elite koja ih je progonila nezadovoljna njihovim jačanjem. Posebnost su im bila ciljana ubojstva političara, a iako su se trudili da pri tom činu ne odnose nevine živote drugih ljudi, pažljivo su gradili zastrašujuću reputaciju, pogubljujući svoje žrtve u javnosti, obično u džamijama. Mongoli su 1256. ipak uspjeli zauzeti dvorce asasina i tako ih sa sobom odnijeli u prošlost.

Legenda kaže da je Hasan Sabah izgradio tajne vrtove i u njih prenio sve rajske užitke obećane u Kuranu. Sljedbenike bi drogirao hašišem i jednog po jednog noću odvodio u te tajne vrtove. Kad bi se ujutro probudili, bili bi okruženi lijepim i oskudno odjevenim djevojkama koje su udovoljavale svim njihovim željama. Nakon što su dan-dva proveli uživajući u tom umjetnom raju, Hasan bi ih ponovo drogirao i vraćao nazad u njihove bijedne kolibe ili spiljske nastambe. Hasan Sabah tada bi im rekao da im je Bog poslao uvid u raj, nakon čega su se oni spremno upuštali u pogibelji, vjerujući da ako poginu, njihov vođa ima moć da ih odvede u raj, gdje će ih ponovo čekati prelijepe djevice.

Iz ove legende potječe naziv „hašašini“ – drogirani, koji je kasnije iskrivljen u riječ „asasini“, odnosno ubojice. No, reputacija asasina kao nemilosrdnih ubojica i zavođenje hašišem ipak su samo legenda. Vjeruje se da su te priče izmislili protivnici Hasana Sabaha, ljubomorni i ljutiti na širenje njegova kulta, na njihovu nepokorivost i širenje utjecaja. Neki kažu da je Hasan Sabah budio svoje ljude uz glazbu i tjelovježbu i tako im život činio ljepšim. Ljudi koji su ovdje živjeli, kažu, bili su odlično uvježbani, pa ih je bilo vrlo teško pobijediti. Njihova povezanost s hašišem navodno je ipak postojala, a neki izvori kažu da su ga uzimali prije odlaska na zadatak. Bili su doista spremni umrijeti radije nego neprijatelju pasti u ruke, pa bi se tako, vidjevši da će ih neprijatelj zarobiti, ubijali stavljajući cijankalij pod jezik, osiguravajući tako brzu smrt. Sebe su nazivali „fedajin“ (što dolazi od arapske riječi „fidai”) što znači „onaj koji je spreman žrtvovati život za dobru stvar“.

Perzijska Nova godina

Kad se od Teherana krene prema sjeverozapadu, preko planine Alborz stiže se do Kaspijskog jezera. Za razliku od suhog pejzaža koji prevladava na južnoj strani gorja, sjeverna je strana zelena i prekrivena šumama jer kiše ovdje nisu rijetkost. Na tom putu prvo mjesto uz kaspijsku obalu poznato je iransko turističko središte Čaluz. Kao i ostala mjesta uz kaspijsku obalu, nekoliko puta godišnje Čaluz je preplavljen Irancima koji se ovdje dolaze zabaviti i opustiti. Jedan od spomenutih dijelova godine su i novogodišnji praznici, kad su prometnice blokirane, pa je za prelazak udaljenosti od 10 km ponekad potrebno i nekoliko sati.
U vrijeme novogodišnjih praznika gotovo sve obitelji spremaju se na putovanje, pa su hoteli, autobusi, vlakovi i avioni rasprodani već mjesec dana ranije. Od posljednje srijede u staroj godini, kad se održava svečanost Čaharšambesuri, pa sve do Sizdebedara, dva tjedna nakon Nove godine, većina Iranaca posjećuje svoje rođake i prijatelje diljem zemlje, postavljajući pšenicu na krovove njihovih automobila tako da kad se odvezu, pšenica koja se razaspe uokolo otjera lošu sreću. Iako Iranci i ostalih dana u godini veliku pažnju pridaju obitelji i zajedništvu, ovi dugački praznici, kad većina Iranaca ne radi, posvećeni su obiteljskom okupljanju i druženju. Nije rijetkost da ih se skupi i dvadesetak, no kuća nikad nije tijesna jer se sve prostorije noću lako pretvaraju u spavaonice.

Iranci Novu godinu dočekuju prema perzijskom kalendaru, koji je jedan od tri kalendara u upotrebi u Iranu. Osim njega koriste i lunarni, prema kojem određuju vjerske praznike, i naš zapadni, prema kojem usklađuju svoje vremenske okvire s ostatkom svijeta. Perzijski je kalendar solarni kao i naš zapadni, pa je broj dana u godini i u svakom mjesecu isti kao kod nas. Međutim, Nova godina počinje s prvim danom proljeća, odnosno 21.3., a završava na zadnji dan zime. I kod lunarnog i kod solarnog kalendara brojenje vremena započinje s putovanjem proroka Muhameda iz Meke u Medinu 622. godine, s tom razlikom da je brojenje kod lunarnog krenulo nekih mjesec dana ranije.
Prema starom perzijskom običaju, duše mrtvih vraćaju se u svoje domove na zemlji u dane prije Nove godine. Tako su pripreme za doček popraćene velikim proljetnim čišćenjem doma kako bi se dušama predaka pripremila dobrodošlica. Zadnju srijedu prije dolaska Nove godine tradicionalno se održava svečanost Čaharšambesuri, kada Iranci mole za prosvjetljenje i sreću u nadolazećoj godini. Preskačući upaljenu logorsku vatru simbolički pročišćavaju majku zemlju i svoju budućnost. Ovaj običaj seže u davnu prošlost, u doba prije dolaska islama, kada je zoroastrizam bio službena vjera zemlje. Vatra je, naime, za zoroastijce sveta jer sažiže nečistoće, pa su je oduvijek koristili za pročišćenje od svih negativnosti.
Osim tradicionalnog proljetnog čišćenja, s približavanjem Nove godine domaćinstva ukrašavaju stolove sa sedam stvari koje simboliziraju pobjedu dobra nad zlom. I ovaj običaj seže u davnu prošlost i u narodu je poznat kao „Sedam S“ jer svih sedam stvari kojima se ukrašava stol počinje slovom „S“ – serkeh (ocat), sib (jabuka), sir (češnjak), senđed (divlje masline), somag (sumac), samanu (zgusnuti sok od pšeničnih klica miješanih s brašnom), i sabzeh (jelo od posebno uzgojene pšenice ili drugih klica). Broj sedam, koji Iranci smatraju magičnim još od davnina, upućuje na blizinu Bogu. Novogodišnjem stolu muslimani dodaju Kuran, dok zoroastrijci postavljaju svoju svetu knjigu Avestu, moleći tako Božji blagoslov. Ponekad se dodaje i posuda s vodom koja simbolizira čistoću i svježinu te kruh koji je tradicionalni simbol izdržljivosti i preživljavanja. Divlje masline, šipak i jabuke predstavljaju ljubav. Novčići se koriste kao simbol uspjeha, a okrugle, kisele naranče simboliziraju Zemlju. Uz sve ovo na stolu se obično nađu svježe mlijeko, sir, voće, suhe smokve i datulje. Kad pristigne Nova godina, svi članovi obitelji odjenu čistu i novu odjeću i stanu za novogodišnji stol. Tako okupljeni mole za sreću, zdravlje i blagostanje, nakon čega počinje gozba i slavlje.
Praznici završavaju dva tjedna nakon Nove Godine, a zadnji dan Iranci slave Sizdebedar, dan prirode. Toga dana izlaze na piknik u prirodu i tamo se zabavljaju. Automobile natovare kanistrima s vodom, benzinom, dekama i gomilom hrane, te u ranu zoru kreću u potragu za mjestom gdje će provesti dan. Čak ni kiša, magla ni hladnoća neće ih spriječiti da ne provedu dan u prirodi. Zelene površine na kojima Iranci i za običnih dana rado sjede i odlaze na piknike odjednom postanu posve preplavljene grupicama ljudi. Pali se logorska vatra uz koju muškarci pripremaju mesni dio objeda, dok žene uz raširene deke i plastične stolnjake pripremaju ostatak. Sve do mraka zabavljaju se razgovarajući, smijući se, a nerijetko i plešući uz glazbu koja trešti iz automobila. Kad padne mrak, priroda opet ostane sama, a ljudi se vrate svojim kućama.

Pokrajina Gilan

Čaluz se smjestio u pokrajini Mazandaran, no dio obale Kaspijskog jezera pripada i pokrajini Gilan, koja se smjestila nešto zapadnije. Za razliku od pokrajine Mazandaran, koja je poznata po turističkim mjestima uz obalu jezera, Gilan je poznat po lijepim zelenim krajolicima i plantažama čaja i riže, čime je zaveo srca mnogih fotografa. No osim poljoprivrede, ljudi se ovdje bave i ribarstvom, pa se tako love kečiga, losos, smuđ i štuka, a proizvodnja kavijara izuzetno je unosan posao. Gilanci govore posebnim dijalektom „gilaki“, za koji kažu da je nerazumljiv čak i Irancima, a na njega su silno ponosni, pa ga posebno ljubomorno čuvaju od nestanka.

U pokrajini Gilan nalazi se i dražesno mjestašce Masuleh, do kojeg se dolazi dubokim vijugavim riječnim kanjonom. Priroda i mali zaseoci na putu toliko su lijep prizor da od njih zastaje dah, a kad se otvori pogled na Masuleh boje pijeska, smješten na obroncima jednog od okolnih brda, čovjeku nije nimalo žao što je potegnuo toliki put do ovog zabačenog mjestašca. Zbog nedostatka ravnog terena krovovi kuća služe kao prostor za hodanje, a nerijetko i kao temelj kuća iznad njih. Uske uličice uspinju se do prve veće zaravni na kojoj se nalazi mjesna džamija, a ako se nastavi dalje, stiže se do glavnog trga na kojem se nalazi bazar i nekoliko restorana koji poslužuju sva tri obroka. Doimajući se kao da je izrađen od gline, Masuleh izgleda poput mjesta iz slikovnice.

Zemlja raznolikosti

Premda smo o Iranu navikli razmišljati kao o pustinjskoj zemlji, sjever je tome sušta suprotnost, a svojom suptropskom klimom donekle podsjeća na šumovite krajolike Hrvatske. Možda ćete poput većine turista krenuti put juga u potrazi za ostacima starog perzijskog carstva u Perzepolisu ili za blještavilom palača i mostova Esfahana. Možda vas zavede vječno proljeće u Širazu, gradu pjesništva, ili požurite prema Yazdu u potrazi za vječnom vatrom i ostacima zoroastrizma, prve monoteističke vjere i službene vjere starog perzijskog carstva. No, čak i najzabačeniji dijelovi zemlje, do kojih vam se put čini suviše dugačak, čuvaju neku neobičnu priču, neki biser, i možda su upravo to mjesta na kojima ćete doista osjetiti svu čaroliju ove predivne i izuzetno zanimljive zemlje koja je previše velika da bi se opisala ili obišla u jednom navratu. Jer ova zemlja, u kojoj živi 69 milijuna stanovnika, svojom je površinom čak 32 puta veća od Hrvatske.

Ivona Denk

Ivona Denk

Autor

Galerija