Isfahan: Dragulj Perzije

Naslovna » Članci » Bliski istok članci » Iran članci » Isfahan: Dragulj Perzije

Nakon osam sati vožnje prema jugu od glavnoga grada Irana, Teherana, pred nama je beskonačno duga cesta, a oko nas šarenilo pustinje Dašt-e-Kavir. Sredina je ljeta, klima je vruća i suha, a obrisi žena u daljini vijore na vjetru. Nose duge crne čadore, ogrtače koji im prekrivaju sve osim lica. Islamski zakon o pravilima ponašanja na javnim mjestima vrlo je strog i svatko tko kroči u zemlju mora mu se pokoriti, pa i turisti.

Na ulazu u grad skrećemo na benzinsku crpku. Za 250 litara benzina vozač plaća 30 kuna. Benzin je ovdje jeftiniji od vode. Zdesna i slijeva isprepliću se sjene drvoreda ostavljajući varljiv dojam da smo pobjegli od paklene pustinjske vrućine. Usred najveće žege debeli mesnati listovi na granama drveća veselo se šepure kao da žele da ih svi vide. Sustav navodnjavanja uveli su Perzijanci još u davna vremena, a današnji Iran naslijedio je i zadržao mnoge blagodati iz tih vremena.

Na vrhu prašnjavog brdašca što stoji na rubu grada kao bačen s neba, gledajući na gorostasni lanac planine Zagros, smjestio se napušteni zoroastrički hram vatre. Zoroastrizam je bila vjera ranog Perzijskog carstva sve do dolaska Arapa, kada ga je posve potisnuo islam. U svojim su hramovima zoroastrijci čuvali vječnu vatru, a u nekima i danas gori, neugašena već tisućama godina.

Napuštamo davno napušteno i približavamo se 16. stoljeću, vremenu kada je Isfahan postao slavan. Tek nekoliko metara širok prolaz, koji vodi na Trg imama Homeinija, kao tanka linija razdvaja dva svijeta: onaj vanjski na ulici, posve običan, i onaj unutarnji koji svakim svojim atomom odiše raskoši i slavom trećeg Perzijskog carstva.

Isfahanski trg dva je puta veći od Crvenog trga u Rusiji, a dao ga je sagraditi šah Abas Veliki iz dinastije Safavida. Na žarkom jutarnjem suncu, gotovo nestvarna, treperi veličanstvena Imamova džamija. Uz Taj Mahal, ona je najljepše što je islam darovao svijetu i u njoj je skupljeno tisućljetno iskustvo iranske arhitekture. Diveći se njezinoj ljepoti, netko je primijetio: »Tako je skupocjena i lijepa kao da ni sam Bog, u čiju je slavu i veličinu podignuta, ne boravi u njoj svakog dana i u svakoj prilici.«

Osim Imamove, na trgu se nalazi i nešto manja džamija šeika Lotfolaha koju je šah dao sagraditi bez minareta za sebe i članove svoje obitelji. Priča kaže da se ispod trga nalaze podzemni hodnici koji povezuju džamiju s nasuprotnom palačom. Tim su hodnicima, skrivajući se od pogleda običnih ljudi, žene iz šahove obitelji odlazile na molitvu.

Palača Ali Kapu prvobitno je sagrađena kao monumentalni ulaz u kraljeve palače koje su se smjestile u pozadini. Kasnije je služila kao sjedište vlade, gdje su safavidski kraljevi primali ambasadore i plemstvo. S terase palače puca pogled na trg, odakle su nekada šah Abas i plemstvo provodili sate i sate gledajući polo. Gotovo da mogu zamisliti kako su sjedili na golemim naslonjačima dok su travnjakom jurili konjanici na stasitim konjima. Danas je trg pretvoren u lijepo uređeno šetalište s golemim fontanama u sredini koje su poput zaštitnog znaka Irana.

Penjući se uskim stepenicama palače, stižemo i do glazbene sobe. Zidovi palače su šuplji, projektirani kao akustično čudo koje u svaku od brojnih prostorija prenosi zvukove glazbe koju su glazbenici izvodili sjedeći u otvorima usred zidova. Kako građevine na trgu međusobno povezuju hodnici, zvukovi su se širili svuda uokolo.

Za stanovnike Isfahana kažu da su škrti. To nismo primijetili, no da su dobri trgovci – to je sigurno. Ovdje svatko nešto prodaje ili barem poznaje nekoga tko ima trgovinu ili obrt. Čak i najbezazleniji usputni razgovor vodi direktno u jednu od brojnih, u labirintu izgubljenih prodavaonica tepiha – popularnije zvanih perzijanera.

Obično kreće priča o povijesti nekog dijela bazara, o prijateljima koji su otišli trbuhom za kruhom i tako morali naučiti ruski, a ruski je sličan našem jeziku, jer sve je to, naravno, iz njihove perspektive slično. U svakom slučaju, u znak gostoljubivosti ponudit će vam čaj, samo da se malo odmorite i usput pogledate tepihe koji se prodaju samo domaćima i zato su, naravno, mnogo jeftiniji… A vas nosi neka spontana želja da se prepustite i doživite punim srcem ovaj dio svijeta. Sati prolaze te niti ne primijetite da se noć već odavno spustila. Postane vam jasno što se dogodilo tek kada shvatite da u rukama držite zavežljaj pomno umotanog perzijanera, sada vašeg, kupljenog po iznimno povoljnoj cijeni, a koji uopće niste planirali kupiti.

Da je ovisnost o kupnji nešto što nije samo odlika današnjice, dokazuje i činjenica da je nekada bio običaj da se trg jedan dan u tjednu zatvara za ulazak muškarcima kako bi žene mogle kupovati. Muški prodavači morali su toga dana ostati sakriveni u svojim dućanima, izvan dosega ženskih pogleda.

Tumaramo hodnicima znatiželjno promatrajući prolaznike. Na svakih stotinjak metara postavljene su česme iz kojih teče pitka voda. Nekoliko gutljaja i prepuštam mjesto drugima. Pogled mi odvlači mala radnja u kojoj se prodaje sladoled iz automata. Prisjetila sam se djetinjstva i kako sam se nekada veselila sladoledu. Kao vraćena unazad dvadesetak godina, stajem u dugačak red i strpljivo čekam naginjući se naprijed ne bih li ipak prije došla na red. Pokraj mene mladi i stari, gurkaju se svi s istim ciljem i s istom željom – da konačno dođu do tog slatkog užitka. Prijateljica me fotografira kako pohlepno stojim u redu.

I dok tako snimamo kadrove ispunjene osjećajem kao da smo s drugog planeta, uočavam da je poveći objektiv uperen baš u mene. Zbunjena, jer ja bih trebala biti ta koja fotografira za mene neobičan svijet, pomislim da mi se učinilo. No, kad smo sa sladoledom u ruci krenule dalje, gospodin s objektivom ponovno se našao u našoj blizini. Prišao mi je i rekao: „Nemojte se ljutiti, snimam za jedan iranski magazin. Trebam snimiti strance u našem gradu pa ste mi se činili kao zanimljiv prizor.“ I doista, koliko su oni nama zanimljivi i neobični, isto toliko smo zanimljivi i mi njima.

Na trg smo se vraćali nekoliko puta. Svako doba dana obojilo bi trg novim, drukčijim bojama i atmosferom. Jutrom sunce žari, a tirkiz s džamija stapa se s blijedoplavim nebom. Što se sati više primiču podnevu, tišina i spokoj uljuljkuju trg. Uvečer boje postaju intenzivnije i trg kao da gori dok zalazak sunca i svjetla s građevina mijenjaju uloge. Čim se zrak malo ohladi, obitelji izlaze iz kuća šireći svoje dekice na travnatim površinama kako bi proveli vrijeme zajedno. Zrak ispunjava žamor koji dopire sa svih strana. Djeca se brčkaju u fontanama, a odrasli uglavnom sjede i smiješe se svakome tko prođe pokraj njih pa tako vani ostaju do kasnih noćnih sati, nerijetko i iza ponoći.

Kad krenete dalje od trga, svuda uokolo, slijedeći tok rijeke Zajandeh, nailazite na isfahanske mostove, na koje su stanovnici grada posebno ponosni. Nakon nekoliko sušnih godina rijeka je 2000. godine presušila i ostalo je samo suho riječno korito. Mostovi su žalosno stršali, a stanovnici su s tugom u očima govorili kako u rijeku odlaze samo kad doista moraju, obarajući pogled ispred nogu.

Godinu dana kasnije pale su kiše i rijeka je ponovno oživjela. Tako su i mostovi ponovno zasjali poput zlaćanih duga mameći ljude u svoje prolaze. U sumrak, kada se noć polako spusti i ljetna vrućina popušta, gatovi većih mostova omiljeno su sastajalište stanovnika koji čavrljajući lagano brčkaju bose noge u žuboru svoje voljene rijeke.

Ivona Denk

Ivona Denk

Autor

Galerija