Tradicija lova s orlovima stara je tisućama godina, a rodila se upravo u Središnjoj Aziji. Nomadi koji su se slobodno kretali nepreglednim stepama počeli su pripitomljavati orlove za pomoć u lovu na divlje životinje. U hladno doba godine lov s orlovima bio je ključan za preživljavanje, što zbog hrane, što zbog krzna. Tradicija se prenosila s koljena na koljeno, a vještina se učila godinama, počevši od malih nogu.
Premda se na nekim mjestima za lov koriste sokolovi i jastrebovi, kirgiški ih lovci smatraju pticama za amatere. Umjesto njih, Kirgizi koriste Zlatnog orla kojeg smatraju Božjom pticom, najsnažnijim, najinteligentnijim i najsmrtonosnijim lovcem. Zlatni orao s velike daljine uočit će lovinu, a može ubiti zeca, lisicu, risa pa čak i vuka. Zlatnog orla Kirgizi zovu „berkut“ zbog zlatnog pera na stražnjoj strani glave. Lovci s orlovima zovu se „berkutchi“ i oni su oduvijek bili vrlo poštovani unutar zajednice. Za vrijeme ledenih zimskih mjeseci njihov ulov hranio je cijelo selo. Premda su „berkutchi“ bili cijenjeni i bogatiji od ostalih u selu, vještina koju su poznavali zahtijevala je neustrašivost, požrtvovnost i puno upornosti.
Vještina lova prenosila se obično s oca na sina, no postoji priča o jednoj djevojčici koja je tokom vremena tako dobro izučila vještinu da je mogla pobijediti i najbolje lovce.
Novaci su prvo promatrali starije i s njima odlazili u lov, sve dok nisu postali spremni za svog orla. Orla su morali sami pronaći, što je obično značilo da ga moraju izvaditi iz gnijezda. Vađenje mladunčeta iz gnijezda izuzetno je opasno, što zbog nepristupačnih mjesta na kojima se gnijezda nalaze, što zbog opasnosti da će ih ženka orla primijetiti i napasti. Mnogi su novaci tako stradali ili izgubili život pokušavajući se približiti gnijezdu.
Kad „berkutchi“ pronađe svog orla, počinje stvaranje njihove neraskidive veze. Važno je da novak s orlom provodi što više vremena kako bi ga ptica počela doživljavati kao svog učitelja i kako bi postala o njemu ovisna. „Berkutchi“ je jedina osoba koja ga hrani, priča mu i pjeva te na taj način orao uči slušati samo njegov glas. Obično je potrebno 3-4 godine uporne vježbe prije nego što oboje budu spremni za uspješan lov.
Za početak novak trenira orla tako što koristi preparirano lisičje krzno koje je vezano za uže. Osim vještine lova, važan dio treninga je učenje orla da mu se vrati i ponovno sleti na ruku. Nakon što savladaju ovaj prvi korak, „berkutchi“ i orao odlaze u divljinu u lov na prave lovine. Dok odlaze u lov, orao mu sjedi na ruci koja je obučena u debelu, kožnu rukavicu. Kad ne lovi, orao na očima ima kožne kapice koja ga sprečavaju da vidi. „Berkutchi“ će jedno vrijeme promatrati okoliš, a kad spazi životinju, skinut će s orla kožne kapice za oči i orao kreće u lov. Orao obično napada plijen i ubija ga na licu mjesta. Međutim, neće ga početi jesti, već će samo stajati uz plijen sve dok učitelj ne dođe. Kao nagradu za dobar ulov, orao će dobiti svoj dio plijena, dok će ostatak mesa „berkutchi“ ponijeti u selo.
„Berkutchi“ i orao svaki dan provode nekoliko sati zajedno, neovisno da li je sezona lova ili nije. Njihova veza postaje toliko snažna da orao nije samo partner u lovu, već postaje član obitelji. Orao ostaje s „berkutchijem“ 20-tak godina, a nakon toga ga lovac vraća u divljinu, što je za oboje izuzetno bolan trenutak.
Pravih nomada je danas sve manje, a lov s orlovima više nije presudan za preživljavanje i polako odlazi u zaborav. Kirgistan je jedna od posljednjih zemalja koja je do danas uspjela očuvati nomadsku tradiciju i gdje ćete pronaći obitelji koje i danas njeguju ovu staru vještinu.
Kirgistan se ponosi svojim nomadskim kulturnim nasljeđem i u želji da se ono očuva. Prije nekoliko godina počeli su organizirati „Svjetske nomadske igre“ na kojima možete gledati, ne samo natjecanje u vještini lova s orlovima, već i razne druge nomadske igre i vještine. To je ujedno idealno mjesto za iskusiti nomadsku kuhinju, običaje i način života općenito iz prve ruke. Prve tri godine igre su se održavale u Kirgistanu, no za četvrte igre prijavila se Turska. To je važno priznanje Kirgistanu da su igre prepoznate i izvan granica Središnje Azije, ali i velika nada da će se nomadsko nasljeđe sačuvati.
Video
Ivona Denk
Autor
Galerija
