Usnio sam u snu san o slobodi gdje blaguju svi moji životi, ehhh tek sam na pola puta.
U potrazi za Malim Princom sigurno će vas put nanijeti u Saharu…a gdje ćete to ljepše osjetiti nego u srcu Libije…
I sam pisac naglašava…”Gledajte pažljivo taj predio kako biste bili sigurni da ćete ga prepoznati. Ne žurite! Zastanite malo ispod same zvijezde…”Da! Tako i bi…Ležeći na pijesku uz vatru, pjevušeći Tenere (tuarešku pjesmicu) pogleda uprtog u nikad bliži Svemir, osjetih priču o unutarnjem bogatstvu što ti pustinja pruža…
Danas zahvaljujem svima, jer još jednom sam dotaknula bit… Spoznavši kilometarsku udaljenost od “duhovne civilizacijske pustinje” stvarnoga svijeta čiji sam u svakodnevnom okruženju i sada nijemi svjedok…
Kad sam se konačno odlučila za ovo putovanje,mnogi moji dragi ljudi, čudno su me gledali.Da smo dobili najboljeg pratioca kojeg čovjek može poželjeti,ulijevalo je sigurnost. A dalje je bilo sve bolje i lijepše. Naš tuareški team svestran,vrijedan i uvijek dobre volje i nakon napornog radnog dana, navečer bi nam pjevali njihove prekrasne pjesme.Jednu smo i naučili..!?Jako dobro, čak.Vozili se beskrajnim prostranstvima ove zemlje,uživala u krajolicima ,prekrasnim pričama,jako dragim ljudima,pijesku ,suncu,beskrajnom plavom nebu…Smijali se svi skupa i zabavljali ,kao da se oduvijek poznamo . Na odlasku ne mogu zadržat suze: zbog čarolije koja nestaje ili stvarnosti kojoj se vraćam…neka teku i to je dio ovog putovanja.Putovanja za dušu.Vratit ću se, obećajem!
Makar je Libija egzotična zemlja sa relativno bogatim kulturnim nasljeđem, moj primarni interes pobuđivala je pustinja i jezera Ubari. Wadi Maghidet i dijelovi Acacus-a su toliko čarobni da to fotografija ne može prenesti; morate tamo otići i to osjetiti. Isto tako i osjećaj kod dolaska iz pješčane pustinje na područje jezera Ubari – jako teško za opisati slikom i riječima. Zapravo kada bih trebao opisati svoje putovanje u Libiju sa dvije rečenice, mogao bih parafrazirati reklamu za Diners:
”Aranžman za Libiju – poprilično skupo; ali zimsko plivanje u jezeru usred Sahare – ipak neprocjenjivo”
Ako želite upoznati sebe u potpunosti i zaboraviti na trenutak svoje slabosti i osloboditi se svega trebate otići u Libiju.
Meni je ovo putovanje puno pomoglo. Najviše me se dojmila sama pustinja i boravak izvan civilizacije.
Svima toplo preporučam odlazak u ovu prekrasnu zemlju.
Nakon što sam svojim prijateljima i poznanicima obznanila da za Novu godinu putujem u Libiju te da ću desetak dana provesti u pustinji, u šatoru, gledali su me kao da sam pala s Marsa. Reakcije su bile od „Ti si hrabra!“, sve do otvorenog „Ti si luda!!!“ Za većinu njih ovakvo putovanje – sa šatorima, bez tuša i WC-a, vrhunac je avanturizma. Složila bih se jedino da se nisam uputila na tipični turistički obilazak neke zemlje, već u potragu za drugačijim doživljajem na drugačiji način.
Ulaskom u pustinjske predjele Libije vrijeme kao da staje. Ipak, raznolikost krajolika i neprestane mijene govore da se krećemo kroz vrijeme i prostor. Romantična predodžba o pustinji kao predjelu pješčanih dina zlaćanih boja, a tu i tamo oaze palmi, čarobna je iluzija koju njegujemo unatoč svijesti da je stvarnost drugačija. No, jugozapadni predjeli Libije u kojima provodimo desetak dana ostavljaju prostora i mašti. Veličanstvene stijene Jebel Acacusa, Maghidet sa svojim kamenim skulpturama koje izranjaju iz pijeska, dine Idhan Ubarija mame nas da zaigramo igru asocijacija. Olujno more koje oplahuje usamljene otoke, katedrala, prst Božji, Keopsova piramida, buhtle, deva isklesana u stijeni… Sve to vidimo kada pustimo mašti da se razigra. A kao kruna, jezera Ubari, kao dragulji prosuti u kraju u kojem možda i godinama nije pala kiša. Sahara koju imamo privilegij upoznati čine „oaze raznolikosti“, no stvarnost je ipak nešto drugačija. Romantika i fantazija neminovno ustupaju mjesto surovom realizmu. Najveći dio Sahare kamena je pustinja, nepregledna ravnica kroz koju se satima vozimo bez neke vidljive promjene na obzoru. Ima i to svojih čari! Tuarezi su je i opjevali u nostalgičnoj i sjetnoj pjesmi „Tenere“ (u prijevodu ravnica) koju smo naučili od svoje pustinjske ekipe Tuarega.
Puni dojmova koje nosimo iz pustinje, dolazimo u Ghadames – čaroban gradić u čijim nadsvođenim uličicama kao da se vraćamo mnogo godina unatrag, u razdoblje kada su iz ovog grada na granici s Alžirom i Tunisom kretale poznate karavane.
Predjeli neposredno prije dolaska u Tripoli na trenutke podsjećaju na brežuljke Toskane, s bajamima u cvatu i ponekim redovima čempresa. I na kraju, užurbanost i vreva tipično arapskog Tripolija koja isto ima svoj šarm. Samo mu se treba prepustiti.
U nekoliko rečenica teško je prenijeti sve dojmove, spomenuti sve anegdote i mjesta koja smo vidjeli i doživjeli. Ali, ako itko zaslužuje da ih se na kraju spomene, to je naša pustinjska ekipa, naši Tuarezi – Shibeni, Hamdan, Mohamad i Sanusi – koji su se s puno strpljenja brinuli o nama. I zato zaslužuju na im na njihovom jeziku kažemo hvala: „Tanamert!“. Možda ćemo se jednog dana ponovo susresti.