Neobičan tepih me je natjerao da dalje pitam vodiča odakle je, a on je, nekako snebivajući se i pokretom glave kontrolirajući da li nas netko sluša, rekao da su tepih napravili Tuarezi. Na moje inzistiranje nastavio je potiho da su Tuarezi pustinjski nomadski narod, koji nose turban modro-plave boje ofarban indigom, pa kako im boja urasta u kožu, zovu ih “plavim ljudima”.
Opis neobičnih ljudi I svojevrsnih umjetnika pobudio bi želju svakog putovanjima sklonog čovjeka, pa sam tako sa zadovoljstvom dočekala najavu zagrebačke turističke agencije Perzepolis da se organizira doček nove godine 2009-2010 godine sa Tuarezima Libije.
Prema programu, bio jhe predviđen susret Tuarega Libije, Alžira I Tunisa u mjestu Ghadames, smještenog na sjeverozapadu Libije.
Sleteli smo, prema programu, 28 decembra na međunarodni aerodrom Tripolija I u ogromnoj gomili putnika, koja je, vizualno promatrajući, dolazila iz Kine I drugih azijskih zemalja naseljenih ljudima žute rase, jedva smo preko reda uspjeli da nakon nekoliko sati izađemo iz auerodroma.
Sutradan smo na aerodromu namjenjenom unutarnjim letovima seli na relativno istrošen Iljušin I nakon četiri sata leta izašli u pakao pustinje sa, tada, “zimskim “ temperaturama iod 40-tak stepeni.
Dočekao nas je lokalni vodič Musa , sa jednim od četiriju šofera džipova koji će nas kroz pustinju voziti narednih deset dana.
Vodič Musa bio je prvi pravi Tuareg kojeg sam tada vidjela. Na glavi je zaista imao plavi turban, ali ne indigo, već svjetloplave boje. Na mršavom licu iskrile su svjetlozelene oči, pomalo ukočene kao kod osobe koja se drogira. On se “drogirao “ Kuranom, pridržavajući se striktno molidbi, jelom I suzdržanošću I odmerenošću svake vrste.Bio je obučen u dugačku galabiju sumnjive čistoće I u cjelini nije težio vioše od pedeset kila.
Odmah mi je prišao I obratio mi se na francuskom, zamjenivši me za zagrebačku vlasnicu Perzepolisa, koja je vodila prethodnu grupu.Naša je komunikacija otada tekla na tom jeziku, iako je on svoje usluge voditelja obavljao na engleskom.Ohrabrena prilikom da sa vodičem imam zajednički,a ne samo “grupni jezik”, odmah sam ga upitala o Tuarezima – “plavim ljudima”, na što se on potiho osmehnuo o rekao da je to samo jedna od legendi koje kruže o njima.
Predveče, nakon dugih sati očekivanja da padne noć, ulogorili smo se na pjesku I čekali da nam kuhar, istovremeno i vozač i čovjek za sve, skuha večeru.Gusta čorba sa puno pirinča ispod ogromnog dominirajućeg mjeseca koji osvjetljava visoke dine, bila je okrepljujuća. Nakon samo par sati sna, probudio nas je žar sunca, mpa smo se brzo ukrcali u džipove I krenuli u razgledavanje jednog od retkih tuareških naselja – Ghat.
Naselje Ghat na krajnjem jugozapadu Libije, tik uz granicu s Alžirom, je veoma staro I važno naselje, iako tako ne izgleda. Nalazilo se na važnim karavanskim trgovačkim putevima koji su iz centralne I istočne Afrike, danas drževe Niger, Čad I Sudan, vodili ka važnim lukama srednjeg Mediterana prostranog Rimskog carstva: Leptis Magni, Cireni, Tripoliju. To je, može se reći,danas jedno od ratkih naseljenih mjesta u kojima žive Tuarezi, koji su još uvjek nomadski narod.Vjerojatno je to razlog da se na etničkoj karti Libije pominju samo Arapi I Berberi (10%) kao stanovjnici Libije, dok o Tuarezima nema ni pomena.
Kao svako staro naselje Ghât ima stari I novi dio. Stari dio predstavlja od ilovače napravljene jednosobne nastambe , koje služe da se u njima samo nešto pojede I prespava, da u njima borave žene, dok muški stanovnici vani sjede prodavajući suvenire, izajamno se brijući I šišajući u zaslonima od palminih grana.
Novo naselje Ghât udaljeno je od starog . To su jednolične zgrade u nizu, ali samo poneke od njih su naseljene. Iako su to kuće koje vlada Libije poklanja stanovnicima, stanovanje u njima podrazumjev a plaćanje struje I vode, što je za većinu stanovništva “nepokriven izdatak”, pa oni nadalje žive u nastambama gdje takvi troškovi ne postoje.
Nakon Ghâta, krećemo put Ghadamesa gdje treba da se održi tuareški festival.
Džipovima prelazimo pustinju, sada oblikom mjesečeve površine. S jedne I druge strane uskog puta uočavaju se široki kružni useci na tlu. To su oznake za pronasđenu naftu I početak instaliranja uređaja za njezinu eksploataciju, kaže Musa. Nakon dugih sati vožnje nema nikakvog naselja, sve sama pustinja, što znači da je to “zemlja Tuarega”.Oni, nažalost, o vlasništvu nad svojom postojbinom nemaju nikakve papire, niti su im lični dokumenti uopšte potrebni dok mžive u pustinji, na tlu koje je “nepisano njihovo”.
Nakon cjelodnevne vožnje I prelaska preko brojnih policijskih postaja na dugom putu, gdje naš mladi libijski pratilac svaki put ostavlja papir na kojem je izgleda popis naših imena na arapskom, stižemo predveče u Ghadames, ulogorujemo se, očekujući sutradan tuareški festival.
Tek narednog dana oko podne saznajemo da je vlada ili parlament, kako nam kažu, otkazala festival, odnosno da ga je prebacila za ožujak. Tako, nismo mogli doživjeti ono što nam je bila najvažnija točka putovanja. “Odloženo” je ili zabranjeno novogodišnje okupljanje Tuarega alžira,Tunisa I Libije, pustinjskog dijela frankofonskog područja sjkeverne Afrike.
Sada “ misterij Tuareg” postaje još zanimljiviji. Otkazivanje festivala u zadnji čas za nas je važno pitanje.U njemu naslućujemo čudne konotacije, pletu se zanimljive pretpostavke.
Musa je jedini ilustrativni primjer I izvor objašnjenja.On je, uz to, privilegirani izvor informacija. Profesor je na srednjoj školi u Ghadamesu, posle arabskog, koji mu je svakodnevni govor, francuski mu je jezik pismene komunikacije; na tom jeziku čita knjige koje dobiva iz Alžira, kako iz svoje profesije( geografija), tako onih koje ga zanimaju. Završio je studij u Alžiru, tamo mu žive rođaci, posjeduje alžirsko I libijsko državljanstvo, slobodno se kreće u obje zemlje, on je,dakle bipatrid.Drugim rječima, on je pripadnik naroda bez države koji živi u sjevernom pustinjskom djelu afričkog kontinenta, kontinenta na kojem su najstarije nezavisne države nastale sredinom dvadesetog stoljeća. Njihov nastanak je vezan za raspadanje velikih carstava (Osmanskog) ili uslijed propadanje kolonijalnih imperija u naletu procesa dekolonizacije.
Mediteranski dio današnje Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije bio je, najprije grčka, zatim rimska kolonija, da bi u vrijeme arapske vladavine sve više osvajala pustinja. Od 16. stoljeća Libijom je vladala Turska , odnosno bila je sastavnim dijelom Otomanskog carstva, sve do kratkog rata 1912-1913 između Turske I Italije, kada je anektirana Italiji.
No, niti jedan od osvajača nije u potpunosti osvojio pustinjski dio Libije kojeg su nasljavali pustinjski nomadi plemena Sanussi, čija su dva pripadnika među našim pratiocima sa istim imenima sebe smatrali Tuarezima,a svoje imena samo imanima. I prvi monarh1951. Oslobođene Libije zvao se Emir Sayyad Idriss al Sanussi, te je vjerojatno da je I sam pripadao tom plemenu.
Prije no su ga 1969. godine svrgnuli oficiri radikalnog islamskog opredeljenja na čelu s pukovnikom Gaddafijem, Idris je 1954. godine Sjedinjenim državama ustupio vojne pomorske I kopnene baze.
Zagonetka (nepokorenog) plamena Sanussi prepliće se sa zagonetkom Tuareg.Kako to da nema pomena o Tuarezima kao naroda koji je imao svoju azbuku, ni u etnologiji, ni antropologiji?
Putujući nekada na kamilama, danas u džćipovima po centralnoj Africi, spavajući u špiljama u I stjenama na kojima su njihovi pretci ostavili crteže slične onima u Altamiri, oni su još uvjek narod čije je ime izvan povijesti, a rjetko I na stranicama (nekadašnje) antropologije. Povijest ovdje nije samo znanost o prošlosti, ona je dio geopolitike. To pokazuju najstariji, stariji I noviji kolonizatori koji u sadašnjem ratu u Libiji međunarodnim organizacijama (NATO,UN) nude raznovrsne “usluge” posredovanja, od iznajmljivanja teritorija, do diplomatskog posredovanja.
Kako ne bismo ostali potpuno oštećeni izostankom programskog djela tuareškog festivala, prikazani su nam tuareški plesovi, nošnja i običaji na pustinjskom pjesku. Spektakularne I visokoestetske odore potpuno zakukuljenih lica libijskih Tuarega u plesu na pustinjskom pjesku, ostavili su nam još uvjek golicavom zagonetku njihovog lica. Oni su vidjeli naša potpuno ogoljela lica, mi smo vidjeli samo njihove duboko usađene sjajne oči.
Ljubinka Toševa Karpowicz
Autor