Već duže vremena naša želja je bila putovanje u Afriku, ali ne safari Afriku u kojoj je sve prilagođeno turistima koji se baš i ne žele odreći svakodnevnog komoditeta, već pravu afriku u kojoj njezino stanovništvo, još uvijek nije zaraženo zapadnjačkim načinom života.
Moramo priznati da smo na putovanje krenuli sa određenom dozom straha. Dok smo se pripremali za putovanje u Mali, željeli smo prikupiti što više informacija o samoj zemlji, njezinom narodu, kulturi, ali najčešći podaci na koje smo nailazili na internetu bila su razna upozorenja: glad, zarazne bolesti, naoružane bande koje pljačkaju sve i svakoga, terorizam.
Na žalost, morat ćemo razočarati sve one koji razmišljaju na takav način. Ne kažemo da zemlja i ljudi u njoj nemaju problema, u smislu nezaposlenosti i pomanjkanju novca, ali vjerujte niko nije gladan jer skoro svi njezini stanovnici obrađuju poneki komadić zemlje, u dvorištu imaju kokice, ovčice……, pa čak i u gradovima poput Bamaka.
Što se tiče naoružanih bandi i terorizma, najveću prijetnju smo doživjeli prvu noć u hotelskom kupatilu kad smo ugledali gladnog komarca koji čeka večeru i tada je nastala prava panika ( malarija). Brzinom svjetlosti smo iz kofera povadili razne sprejeve i repelente te udruženim snagama savladali tu jednu jedinu prijetnju.
Uglavnom, Mali je velika zemlja sa ponosnim ljudima koji ni u jednom trenutku na svojim licima ne pokazuju probleme, već vam prilaze otvorena srca sa osmjehom na licu i sjajem u očima, sjajem koji smo mi odavno izgubili živeći u nekim izmišljenim problemima koje smo sami sebi stvorili.
I kao šećer na kraju, djeca, koja vas prate držeći vas za ruku dok razgledavate njihova sela, njihov bezbrižan smijeh i igra improviziranim igračkama, slika je koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Nismo željeli nikoga opterećivati sa povijesnim činjenicama, datumima, nazivima plemena, jer vjerujemo da će takve podatke, svi oni željni avanture, vrlo rado sami otkriti na putovanju Mali.
Svima onima koji su se dvoumili oko putovanju u Mali, zbog kojekekvih razloga, najiskrenije želimo da bez predrasuda posjete tu predivnu zemlju i uživaju u kontaktu sa njezinim stanovništvom i još uvijek netaknutom prirodom.
Mali,Timbuktu taj misteriozni grad tako daleko od svega,bilo je na početku sve šta sam znala o toj zemlji, mada nam nije bio u planu putovanja.
Muzika, da i o tome sam ponešto znala.
Krenuli mi, naša mala grupa predvođena Ivonom, jednog sunčanog jutra…put Malija preko Lisabona.
U našim su se mislima rojila brojna pitanja, naročito o malariji i svim ostalim upozorenjima.. Slijetanje po noći na aerodromu u Bamaku i prvi udar vrlo vlažnog zraka zajedno sa komarcem u kupaonici, bilo je po meni sve od neugodnih stvari. Najgore od svega – nismo znali koji komarac nosi malariju? Bio je to stresan početak, kasnije razlog da se smijemo sami sebi.
Sljedeće jutro…svijet je bio na svom mjestu…pjev ptica, sok hibiskusa uz kavu i doručak. Bili smo počašćeni slučajnim prisustvom mladog Tuarega, čiji je prijatelj osvanuo u reportaži o Maliju našeg Davora R. i evo razloga za slavlje…
Krenuli smo dalje u upoznavanju ljudi i zemlje sa našim šutljivim vozačem i Adamom, našim vodičem koji je s nama bio cijela dva tjedna. Upozavali smo dio njihovih običaja, vjerovanja, način života, a radoznalost je bila obosrana. Posjećivali smo brojna sveta mijesta, pješačili kroz polja prosa u podnožju litice Bandiagara, koja u sebi skriva napuštena mjesta nestalih naroda, odmarali u sjeni veličanstvenih stabala baobaba, jeli pravu domaću hranu, spavali na ravnim krovovima njihovih glinenih kuća, budili se uz zvukove svih mogućih životinja, vozili se u trošnoj pinasi po Nigeru, uz zalazak sunca i odličnu ribu…mmmm.
Kupovali smo ručno rađene suvenire i glinom bojenu tkaninu.
Divili smo se najvećoj građevini na svijetu napravljenoj od gline i neopisivoj gužvi na svim tržnicama. Prekrcanom javnom prijevozu i kamionima…
Posjećivali smo skromno opremljene škole i njihove vesele učenike…
Brzo su prošla dva tjedna. Donijela sam malo suvenira, ali puno lijepih uspomena i novih prijatelja….