Maroko

Svatko tko je prošao ovom zemljom ostavio je neki trag. Stari Maroko, zaustavljen u vremenu, i novi, moderan Maroko u kojem priča o starom Maroku s debelim zidinama koje okružuju uske ulice medine zvuče poput bajke. Bučni bazari pretvaraju se u prava središta trgovine, a samo malo dalje ulica zjapi bez i jednog prolaznika. Kaotične slike luke i galebova što oblijeću ribare dok pripremaju ribu za prodaju te istodobno pogled na drugu stranu prema zidinama luke Essaouire uz pjev galebova koji postaje relaksirajući melem za dušu. Zov hodža s vrha minareta i berberske legende.

Maroko je odavna starim Arapima bio poznat kao Al-Magreb al-Aqsa, zemlja Sunčeva zalaska. Tako ga je, zajedno s Tunisom i Alžirom, prije 13. stoljeća nazvala islamska vojska, a Maroko je za Arape i do danas ostao zemlja na krajnjem zapadu islamskog svijeta. Europljani su dugo koristili riječ Mauri za čitavu populaciju Magreba pa čak i za cijeli muslimanski svijet. No, naziv se više odnosi na ljude koji žive na jugu Maroka i one koji su nastanjeni u Mauritaniji, Alžiru i Maliju. Riječ Maur potječe od grčke riječi mauros kojom su Grci označavali ljude koji žive na tom području, poznate pod imenom „plavi ljudi“ – zbog boje njihove odjeće i zbog plavičastog sjaja na koži (nekad se poistovjećuju s Tuarezima). Samo mali dio njih živi u Maroku.

U Maroku prevladava arapsko i berbersko stanovništvo, no oni su danas već posve izmiješani. U pravilu berbersko stanovništvo prevladava u pustinji i u gorju Atlasa i Rifa, a u gradovima prevladavaju Arapi.

Jezik je prva prepreka na koju ćete naići. U gradovima, posebno u modernijim kao što su Rabat i Casablanca, arapski i francuski se mogu čuti podjednako. Iako je arapski službeni jezik, francuski se koristi u poslovne svrhe pa ga govore gotovo svi.

Na sjeveru, pak, koji je bio pod španjolskom upravom, situacija je posve drukčija. Španjolski jezik ima ulogu koju francuski obnaša južnije, a i lakše je naći znalce engleskog. Čak i dječaci od desetak godina mogu komunicirati na više jezika.

Marokanski arapski jezik mješavina je izvornog arapskog sa svim mogućim dodacima berberskih dijalekata i francuskih riječi. Što se pak više udaljavate od gradova u gorje Atlasa i Rifa, sve više prevladavaju berberski dijalekti. Tri su osnovne varijacije berberskog jezika (prema tri osnovne podjele berberskih zajednica), i to rifski na planini Rif, Amazigh Tamazight ili braber u Srednjem Atlasu i Cheleuh u Visokom Atlasu.

Riječ Berber potječe od arapske riječi barbar koja je posuđena iz latinskog, a označava stanovnike Magreba koji nisu govorili latinskim jezikom.

Berberi su potomci najstarijih stanovnika Magreba koji su kasnije, od novopridošlih Arapa, preuzeli vjeru, no ne i njihov jezik, običaje pa ni dizajn rukotvorina. Poznati su po srebrnom nakitu i svojim legendama, po šarenim ženskim velovima te po tepisima i pokrivačima različita dizajna, a čija boja varira od područja do područja – bež u Srednjem Atlasu, crvena i oker u Visokom Atlasu te prema Quarzazateu crveno-bijelo-plava.

Berber je općenit naziv koji se u sjevernoj Africi koristi za različite ljude, ne samo za one iz Maroka. Alžirski nomadi Tuarezi i seljaci Kabylie također su Berberi. Marokanski berberi potomci su triju linija – Masmuda, Sahnadja i Zenata, a podijeljeni su u mnoga plemena koja se vrlo često nazivaju Ben ili „sin od“, uz što se dodaje naziv obitelji (npr. Ait Ben Heddou). U planinama Rifa žive svjetlooki Berberi, a u dolini rijeke Dra Berberi vrlo tamne puti. Plemena se međusobno mogu razlikovati prema boji vela (npr. žena svijetloplavog vela dolazi iz područja Oukka, a žena s crnim velom iz doline Dra), po dizajnu tetovaže na licu te po specifičnim tradicionalnim vještinama.

Beni Hillal se pak razlikuju po odgovorima na šaljivu zagonetku koja se sastoji od tri pitanja: Koja je najlakša stvar na svijetu? Što najjače gori? Što je najslađe? Svi će Berberi odgovoriti: pero, papar i med, no jedino će Beni Hillal dati pravi odgovor. Najlakše je punjenje za pušku kad se približavate neprijatelju, najjače gori srce ljubavnika pred njegovom voljenom i najslađi je šator pun djece na povratku s putovanja. Ta je troistina dio legende koja govori o Dyabu koji je, zahvaljujući tim odgovorima, postao šeik.

Mnogi Marokanci vjeruju u vražje oko koje donosi zlo, a od njega se štite na simboličan način – pokazuju dlan prstima pokazujući na gore. Ta ruka od Fatime, kćeri proroka Muhameda, često se može vidjeti nacrtana na vratima kuća ili kao privjesak u prodavaonici nakita.

Na tržnicama pak možete naići na još jedno sredstvo za otklanjanje utjecaja vražjeg oka – kameleona. Naime, mnogi vjeruju da to malo biće posjeduje magične moći. Primjerice, da bi vratila vjernost svoga muža, žena mora sakriti kameleonove kosti u njegovu hranu. Ako pak misle da ih prati nesreća, Marokanci će baciti kameleona u pećnicu na drva i obići je tri puta. Ako kameleon eksplodira, zlo je odstranjeno, no ako samo izgori, još ih prati zla sudbina.

Marokanci su, unatoč svojoj poslovičnoj sporosti, što je i primjereno južnim krajevima, vrlo vrijedan narod. Kako bi došli do novca, pokušat će sve. Kad vas sretnu, tražit će od vas 1 dirham zato što ste stranac (dirham je marokanska valuta koja vrijedi oko 0,7 kn). Oni malo vrjedniji ponudit će vam pomoć, voditi vas po gradu ili vas odvesti do željenog mjesta. No to je obično klopka jer će na kraju za svoj trud ipak tražiti novac. Osim toga, dok se jedni bave stočarstvom, tj. dok pastiri čuvaju stada ovaca i koza na vrlo oskudnoj zemlji, drugi se bave poljoprivredom i okopavaju zelene vrtove u pustinjskim oazama. U gradovima i selima ljudi se bave obrtom i trgovinom. Izrađuju tepihe i pokrivače, srebrni i zlatni te nakit od raznog kamenja, ukrase i posude od bronce, predmete od kože, razne tkanine te svjetiljke i kićaste ukrase svih vrsta. Daleko od gradova u pustinjskim krajevima i u gorju Atlasa skupljanje minerala i fosila za mnoge je Marokance bez posla dobar izvor zarade.

Gradovi u Maroku dijele se uglavnom na stari dio ili medinu i novi dio ili ville novele. To su dva različita svijeta – u jednom se kazaljka na satu zaustavila negdje u srednjem vijeku, a drugi je moderan te brza ukorak s ostalim svijetom kako bi ga dostigao i prestigao. U ville novele povremeno se čak mogu vidjeti i mladi parovi kako hodaju ulicom držeći se za ruke. Dok je medina pak nešto sasvim drugo. Unutar zidina ona kao da je pokrila oči te ne želi vidjeti što se vani događa. Tu vladaju posve drukčiji zakoni, posebno u nekim gradovima kao što su Fes ili Meknes. Duh vjere se tu i te kako osjeća. Kaos u uskim uličicama, gomile ljudi što se polako vuku jer im se nikamo ne žuri, konji, magarci i mule što svašta prenose i vlasnici koji ih tjeraju da požure, galama i nadvikivanje trgovaca željnih kupaca, miris pečenog mesa, začina i mokraće. S obje strane uličica nižu se dućani i svi oni tvore jednu veliku tržnicu. Prevladava obrt iako se prodaje sve, od igle do lokomotive. Mogu se kupiti iskovane ograde, ali i odlične španjolske cipele. Voće nije previše egzotično, nego je uglavnom sušeno, no zato imaju prepune štandove badema, kikirikija, oraha i tisuće različitih vrsta slatkih pripravaka. Sve je vrlo jeftino, naravno ako se uspijete izboriti za cijenu koju želite postići. Naime, za razliku od Ville novele gdje su cijene fiksne, tu cjenkanje još ima svoje draži. I tako dok u medini prolaze magarci, u ville novele se voze najskuplji automobili i grade prekrasne bogate vile.

Osim džamije, svaka četvrt ima medresu (školu Kurana) koju su uglavnom pohađali dječaci, zatim fontanu, pekarnicu i hamam (kupelj ili javno kupalište). Kad putujete s ruksakom po Maroku i želite uštedjeti novac, prisiljeni ste spavati u hotelima koji nude samo hladan ili nikakav tuš. No mnogi Marokanci tako i inače žive. Neki čak imaju ogromne kupaonice, no u kući nemaju toplu vodu vjerojatno zato što od davnina gradovi imaju hamame ili kupelji u kojima se stanovnici kupaju kao u vlastitim kupaonicama. Kupališta za muškarce i žene su odvojena, a suprotni spol nema pravo pristupa u hamam onog drugog. U slučaju da pogrešno uđete, vrlo će vas brzo potjerati mahnitim mahanjem ruku i glasnim vikanjem. Kupelji čine tople komore u kojima se možete okupati polijevajući se kantama tople vode ili možete koristiti uslugu sapunanja djelatnica koja će vas uz to i izmasirati.

Kraljevskim je gradovima stoljećima vladalo šest dinastija – Idrissidi, Almoravidi, Almohadi, Merinidi, Asaadiani i Alawiti. Marokanski vrtovi i sultanati počinju u Marakešu, gradu crvenih zidina, u čijoj se pozadini ocrtavaju snježni obronci Visokog Atlasa i ulaznih vrata u nepreglednu pustinju Saharu. Njegovi minareti, bazar, otkačeni ritam trga Djemaa el Fna, posljednjeg u nizu trgova koji je još uspio sačuvati svoju izvornost, luksuzni i mali hoteli s domaćom atmosferom čine sliku grada na raskoraku između prošlosti i sadašnjosti. Takav kakav je, sanjiv i nestvaran, zaveo je mnoge pisce, državnike i filmske umjetnike.

Marakeš je sagradio Youssef bin Tachfin, karizmatični vođa čija se vojska sastojala od Berbera nomada i crnih Sudanaca koje su Europljani nazivali Maurima. No za atmosferu koja danas vlada u tom prekrasnom gradiću koji je postao simbol Maroka zaslužan je sultan Ahmed al-Mansour iz dinastije Asaadianaca. On je 1500. godine Marakeš pretvorio u hram dobrog življenja, potencirajući razvoj umjetnosti, gradnju vrtova, igre i dobru hranu. Poznati trg Djemaa el Fna svako se poslijepodne pa do kasno uvečer pretvara u šarenu pozornicu. Vračevi, gutači vatre, žongleri, iluzionisti, prodavači vode, svirači, šarmeri zmija te drugi mudraci i majstori tu prikazuju svoje vještine.

Kad stignete u podnožje Srednjeg Atlasa, naići ćete na Meknes, stari kraljevski grad ograđen 25 km dugim zidinama. Njega je dao sagraditi sultan Moulay Ismail iz dinastije Alawite, srušivši stari rimski grad Volubilis kako bi uzeo kamenje i legaliziranom krađom financirao radove svoje utvrde.

Ismail je živio u citadeli s faraonskim dvorom za koju kažu da je imala 500 konkubina, 12.000 konja, 25.000 robova i 30.000 crnih vojnika. Kao svjedoci bogate prošlosti i danas stoje ogromni stupovi konjušnice. Moulay je u povijesti zapisan kao strog i bešćutan vladar, a mnogi ga nazivaju i arapskim Drakulom. No, Meknes je danas sjena onoga što je nekada bio. Glavni trg blizu prekrasnih Bab el Mansour vrata, na kojem je nekada sve brujalo od života, kao danas na trgu Djemaa el Fna, pretvorio se u veliku praonicu automobila na otvorenom.

Fes je najstariji i najizvorniji od četiri kraljevska grada. Stara medina (kasba) nikada nije bila obnavljana pa je do danas očuvan njezin izvorni oblik. Ulice medine su uske, a u njima su stare, oronule zgrade koje poput neke stare knjige prepričavaju priču o bogatstvu i raskoši davno prošlog, ali nezaboravljenog vremena.

Bazar (tržnica), podijeljen na specijalizirane tržnice, ostao je onakav kakav je uvijek bio. Na kraju medine su zanimljive bojačnice kože koje se iz daljine mogu namirisati po specifičnom mirisu amonijaka. Boje koje se koriste dobivaju se isključivo iz prirodnih materijala pa tako za žutu boju koriste šafran, za zelenu metvicu, za plavu indigo, a za smeđu cedrovinu.

Maleni kružni bazeni pune se bojom koju tog dana imaju na zalihi, a muškarci koji rade u bazenima provode sate do pasa uronjeni u tekućinu.

Grad je prepun medresa, kuranskih škola, gdje su brojne generacije naučile pisati i skupile mnoga druga znanja. Fes je sveučilišno središte Maroka, a tu je i Kairouyine, najstarije sveučilište na svijetu. Sagradila ga je dinastija Idriss, Merinidi su ga povećali, a zasluge za njegovo postojanje pripisuju se i raznim anonimnim obrtnicima Arapima, Berberima, Andalužanima i Židovima koji su prije 1,200 godina tu osnovali multietničku zajednicu.

Rabat, nekadašnje gusarsko utočište, danas glavni grad Maroka, četvrti je kraljevski grad. U Rabatu se mogu kupiti najbolji tepisi, a legenda kaže da je tako zahvaljujući jednoj rodi. Naime, dok je letjela iznad kuća, roda je bacila komad tepiha koji je pokupila negdje u planinama. Žena ga je našla te je, vidjevši čudan dizajn, preuzela ideju te njom zaradila bogatstvo jer nitko drugi nije izrađivao takve tepihe. Istina je da tepisi u Rabatu imaju jedinstven dizajn te da posvuda na tornjevima i minaretima ima roda, no dizajn tepiha ipak nije njihova ideja nego potječe iz Turske. Rabat je davno prestao biti grad iz srednjeg vijeka, a glavnu su riječ preuzele moderne građevine i iznenađujući čiste ulice. Međutim, ogromni travnati vrtovi kraljevske palače još pričaju o vremenima kad su postojali sultani koji vjeruju u rode i kad je život imao neki sasvim drukčiji smisao.

Ivona Denk

Ivona Denk

Autor

Galerija