Myanmar: Zemlja redovnika u kojoj je budizam način života

Naslovna » Članci » Azija članci » Daleki istok članci » Mijanmar članci » Myanmar: Zemlja redovnika u kojoj je budizam način života

Mianmar, najveća zemlja Jugoistočne Azije, zapadnu granicu dijeli s Bangladešom, sjeverozapadnu s Indijom, sjevernu s Kinom, istočnu s Laosom, a južnu s Tajlandom. Zapadnu stranu pak oplakuje Bengalski zaljev, a jugozapadnu Andamansko more.
Kroz povijest ovdje su se miješale brojne etničke skupine, zbog čijih je stalnih međusobnih tenzija zemlja neprestano bila nemirna i nestabilna. Nakon nešto više od stoljeća britanske dominacije, koja je trajala sve do sredine 20-tog stoljeća, zemlja je stekla neovisnost, no ni to joj nije osiguralo dugo priželjkivani mir. 1992. godine vlast preuzima vojna hunta koja je zemlju dovela u izolaciju. Zemlja koja je do 1998. godine svijetu bila poznata kao Burma preimenovana je u Mianmar, što je vlast objasnila težnjama da se ukloni Europski imperijalizam.

Do nedavno veliki dio Mianmara bio je zabranjen za turističke posjete, pa su tako mnogi dijelovi dugo ostali netaknuti od ruke komercijalizacije. Danas se zemlja polako otvara, no i dalje su ostala mjesta za čiji su posjet potrebne posebne dozvole pa je tako, uz činjenicu da su prometnice u prilično lošem stanju, kretanje kroz zemlju dugotrajno i komplicirano.

Na kulturu Mianmara snažno su utjecali susjedi, koji su nerijetko, pod utjecajem političkih zbivanja i planski naseljavani, pa se ponekad čini da od Burme nije ostalo puno izvornog. Tako je, primjera radi, puno lakše naići na kineski ili nepalski restoran, nego restoran u kojem se poslužuje domaća hrana. U svim tim nemirnim godinama stanovništvo je spas tražilo u vjeri koja se ovdje u potpunosti živi.

Za Mianmar se tako slobodno može reći da je zemlja redovnika. Ponekad, dok šećete ulicama, imate osjećaj da kud god krenete nailazite na crvene redovničke halje. Posebno u gradu Mandalayu, gdje se nalazi 60% svih redovnika.
U Mianmaru se od svakog muškarca očekuje da barem dvaput u životu odsluži redovništvo u samostanu. Jednom kao “samanera” (učenik redovnik u godinama između desete i dvadesete) i ponovno kao “hpongyi” (pravi redovnik, negdje nakon dvadesete godine).
Gotovo svi dječaci prisustvuju “shinpyu”, ceremoniji inicijacije, što je svečanost od izuzetne važnosti za obitelj dječaka. Roditelji odlučuju hoće li dječak postati “samanera”, no to je zapravo pitanje časti, tako da uglavnom svi roditelji s ponosom odlučuju poslati svoje sinove u samostan. Za ceremoniju inicijacije priprema se veliko slavlje i svaka će obitelj, ovisno o svojim mogućnostima, pripremiti hranu za uzvanike i prinijeti darove na oltar pred kip Bude. Bogate obitelji potroše i do 500 eura, dok brojnije siromašne obred izvode mnogo skromnije. Dječake našminkaju tako da izgledaju poput djevojčica, a kruna svečanosti je obredno šišanje do kože koje simbolizira prosvjetljenje. Nakon ceremonije dječaci mogu ostati u samostanu od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Kao učenici, “samanere” u samostanu nemaju neku posebnu ulogu, za razliku od “hpongyia”, koji obavljaju razne svećeničke zadatke i obavezno se mole za izlaska i za zalaska sunca.
Ponekad i žene odlaze u samostane, no to nije toliko stvar časti jer žene svećenice u načelu nisu toliko cijenjene kao muškarci. Zbog toga se na odlazak u samostan odlučuje mnogo manje žena, obično su to djevojke koje svoj život žele posvetiti budističkom učenju i vjeri.

U Mianmaru se prakticira jedinstveni oblik teravada budizma koji uključuje neke specifične lokalne elemente. Tako je vjerovanje da je svaki čovjek ponaosob odgovoran za svoj životni put razvilo u Burmancima osjećaj za odricanje i za druge ljude. Ukoliko se u ovom životu budu dovoljno odricali i činili dobro, u sljedećem će biti u znatno boljem položaju. To dokazuju i gradnjom pagoda i stupa, koje se mogu vidjeti svuda naokolo. Pagoda je zapravo zajednički naziv za budističke hramove, a stupa označava hram stožastog oblika u kojem se ponekad mogu naći Budine relikvije. Stupe su nešto poput naših kapelica, u njih se vjernici dolaze pomoliti, dok se u većim pagodama uz svakodnevne molitve održavaju i svečane ceremonije. Na svakom se brdašcu sjaji barem jedna zlaćana ili bijela stupa, a s pagode se često iz daljine vide ogromni kipovi Bude, brižno oličeni. Stare stupe i pagode neprestano se obnavljaju, a iz dana u dan niču nove. Dok se vozite cestama, bilo u gradu, bilo izvan gradova, često ćete naići na organizirano prikupljanje novca za obnovu vjerskih objekata. Uz cestu se postavljaju štandovi i budistička zastava duginih boja, dok glasno zveckanje novčića u oblim limenim posudama privlači pozornost prolaznika da nešto udijele. Sakupljanje milodara (bilo novčanih, bilo u hrani) sveopće je prihvaćen običaj, pa će tako npr. slučajni prolaznik za noć prespavanu u samostanu redovnicima udijeliti milodar, a oni će iznos ispisati na ogromnu tablu koja se nalazi odmah uz oltar, svima na uvid. U ranu zoru mladi i stari redovnici, noseći u rukama limene ili glinene posude, odlaze iz samostana u skupljanje milodara u hrani. Svaka će kuća za njih ostaviti svoj prilog riže ili neke druge hrane, jer redovnici nemaju vlastitih prihoda i to je jedini način da se prehrane.

Unatoč činjenici da je zemlja pod stalnom prijetnjom sukoba, njena izoliranost i zanimljiv splet kultura ostavljaju na posjetioca dojam egzotičnosti. No, ono što se najviše usječe u pamćenje putnika je mirnoća i nepobjedivi vedar duh Burmanaca, koji dan za danom žive sa svojom nemirnom zemljom i njezinim venama daju toplinu i život, i to što su unatoč vlastitom siromaštvu uvijek spremni sa smiješkom na usnama i posljednji zalogaj podijeliti sa slučajnim prolaznikom.

Ivona Denk

Ivona Denk

Autor

Galerija