Šri Lanka

UVOD

Na jednoj od dugotrajnih vožnji kroz planinski dio Šri Lanke, naš lokalni vodič Wikum pokušao je podignuti raspoloženje izmorenoj grupi prepričavajući nam najbolje od domaćih viceva…

„Prije nekog vremena, u jedno malo selo pokraj Sigiriye (čuvene ruševine starog glavnog grada na jednoj visokoj stijeni), došli su dvoje mladih učitelja, muškarac i žena. Unatoč početnom dogovoru, u selu su imali organiziran smještaj samo za jednu osobu tako da se mladi učitelj ipak morao vratiti kući. Ali, uz malo molbi i razgovor sa učiteljicom, dogovorili su se da i on može ostati uz uvjet da spava na terasi.  Dogovor bi možda ispao dobar da upravo nije trajala sezona monsuna i vjetar je cijelu noć nosio kišu po jadnom učitelju. Negdje usred noći učiteljica se ipak smilovala i pozvala ga da uđe u kuću i spava s njom u krevetu, ali pod uvjetom da između njih stavi jedan veći jastuk za zaštitu privatnosti. Tjedni su prolazili i jedan dan mladi učitelji su krenuli na školski izlet sa djecom u Sigiriyu. Dan je bio vjetrovit i dok su se penjali strmim stepenicama prema vrhu vjetar je otpuhao učiteljev slamnati šešir preko ograde na sami rub staze. U trenucima dok se on hrabro spremao zakoračiti na drugu stranu, po šešir, učiteljica ga je uhvatila za ruku i rekla…polako, ne žuri, nisi imao hrabrosti prekoračiti jastuk svih ovih tjedana, a sad se praviš hrabar kad treba prekoračiti ovu ogradu…“

I onda, nakon takve poante, učinilo mi se da se Wikum prvi put nasmijao od srca od kad smo se upoznali na aerodromu, a mi smo barem na kratko imali uvid u intimni svijet naših domaćina bez službene uljudnosti. Jer, ipak, ljudi idu na ovakav tip putovanja da bi istinski doživjeli zemlju u koju putuju. Ne samo kroz idilična hotelska odmarališta u klimatiziranim sobama, ograđena visokim ogradama i uz nepregledni izbor specijaliteta za buffet ručkom. Stvarni doživljaj je i dan od 9h vožnje po brdskim cestama u kojima smo prešli jedva nešto više od 200 km, poneki ugriz nevidljivog komarca, bezukusni ručak u „zemlji začina“, gubljenje vremena po preskupim prodavaonicama dragulja i precijenjenim Ayurveda centrima…

Šri Lanka je dugo vremena prolazila kroz fazu egzotične turističke destinacije opterećene dugogodišnjim građanskim ratom i prosječan stanovnik Hrvatske nema tako jasnu viziju što može očekivati od ovog otoka. Po površini ona je malo veća od naše zemlje (65 610 km2), ali po broju stanovnika od 21,5 mil daleko naseljenija. Jezik, kultura, religija, stanovnici, klima…sve je izrazito drugačije od onog na što smo navikli, a opet, smijemo se istim šalama.

POVIJEST 

Zbog svog oblika Šri Lanka podsjeća na suzu koja „kapa“ iz Indije. Marko Polo ga je nazvao „otok po mjeri čovjeka“, a stari arapski trgovci dali su mu ime Serendib iz čega je nastala engleska riječ „serendipity“ kao pojam slučajnog sretnog otkrića. Različiti posjetitelji ostavili su zapisano 80 različitih imena, a današnji naziv vuče korijen iz sanskrta i označava Rajski otok.

Romantične su i legende o njegovoj prošlosti; od toga da je Adam pri odlasku iz raja ostavio otisak stopala na stijeni planine Sri Pada (neki smatraju da je to Budin otisak stopala) pa do samog porijekla stanovnika kojeg vuku iz kratkotrajnog susreta indijske princeze i lava (zbog toga se nalazi na zastavi iako ih nema na otoku). Iz ove neobične veze rođeni su blizanci koji su se vjenčali i imali 16 djece. Najstariji od njih bio je problematični princ Vijaya kojeg je kralj protjerao sa sedamsto muških prijatelja, a utočište su pronašli na Šri Lanki. Ostalo je legenda dorađena u zapisima budističkih svećenika – Mahawamsi.

Arheološki nalazi su malo drugačiji i najstarije tragove ljudskog života stavljaju oko 10 000 god pr. Kr. Prvi stanovnici su bili sličnih korijena kao i australski aboridžini čiji potomci su se održali do danas u malim skupinama, daleko od civilizacije – Vedde. Nažalost, nismo ih imali prilike vidjeti i sama činjenica da postoje daje otoku jednu posebno slojevitu prošlost. Najnovija istraživanja govore da su oni potomci prvih stanovnika Afrike koji su krenuli na put prema Australiji još prije 70 000 godina.

Velike promjene nastaju u 6. i 5. stoljeću pr.n.e. dolaskom Indo-Arijevaca Sinhaleza koji i sad čine većinu stanovnika Šri Lanke (69%). U 3. Stoljeću pr.n.e. dolaze budistički hodočasnici koji prenose novu religiju/filozofiju čime udaraju temelje novom razvoju kulture i života na otoku. Blizina Indije je dovela do stoljetnih ratova za prevlast, prisilila je Sinhaleze da sele svoje prijestolnice sve više prema jugu i u što nepristupačnija područja, a sjever o prepuste Tamilima – hindusima.

Početkom 16. st kad su prvi Portugalci doplovili do obale Šri Lanke u potrazi za začinima, zlatom i svilom i nazvali je Celiao (kasnije postao Cejlon pod Britancima) otok je bio podijeljen na tri carstva. Portugalci su se zadržali 150 godina, a izgurali su ih poslovniji Nizozemci koje je daleko više zanimao profit nego misionarski rad crkve. Pojava Napoleona u Europi dovela je i do promjena snaga u kolonijama pa su Britanci iskoristili poraz Nizozemaca i nakon njihovih 150 godina započeli svoju vladavinu koja je završila također nakon 150 godina, proglašenjem neovisnosti 1948. Oni su prvi zavladali centralnim dijelom i prijestolnicom Kandy – jedinim pravim gradom, kako ga i danas zovu stanovnici Šri Lanke. Izgradili su pruge, ceste, uveli engleski kao službeni jezik, potpuno zanemarivali tradicionalne religije – budizam, hinduizam i islam, sadili plantaže kokosa, začina i…kave.

Mnogi ljudi će danas pomisliti da je Šri Lanka domovina čaja, ali to je daleko od istine i priča o čaju je, na neki način, skriveni uzrok velikog broja problema današnjeg društva. Sve do 1870tih kava je bila okosnica lokalne ekonomije, ali s pojavom virusa hemileia vastratrix koji napada list ona gotovo nestaje s otoka. Kavu uskoro zamjenjuje čaj iz Kine i potpuno mijenja radni ritam na plantažama. Kava je sezonska biljka koja je zahtijevala berače samo u određenom dijelu godine dok je berba čaja konstantna. Da bi se ova agrarna reforma uspješno provela i ekonomski isplatila Britanci iz Indije uvoze jeftinu radnu snagu – Tamile. Kao i svugdje u svijetu, jadna siromašna manjina, u potrazi za preživljavanjem ostaje na rubu društva i lagano gomila frustracije i nezadovoljstvo koje počinje kulminirati nakon proglašenja neovisnosti i uvlači zemlju u dugogodišnji gerilsko/teroristički rat.

Tek pred kraj našeg putovanja sam pročitao da su prvi bombaši samoubojice došli iz redova tamilske terorističke organizacije LTTE (The Liberation Tigers of Tamil Elam; Elam – dragocjena zemlja) poznatih kao Tamilski Tigrovi, a kad bi pitali Wikuma o toj osjetljivoj temi naglo bi se uozbiljio i pažljivo birao riječi…

“većina Tamila su dobri ljudi, ali neki…, rat je trajao od sredine 1970tih i jako je iscrpio našu zemlju…radio sam kao policajac do prije 10tak godina, ali na pritisak svojih roditelja sam prestao i otišao u turizam…“.

Bilo je očigledno da mu smiješak nestaje sa lica pri spomen ratnih zbivanja. Rat je službeno završio sredinom svibnja 2009. nakon što je vojska Šri Lanke preuzela kontrolu nad posljednjim uporištima LTTE-a na sjeveru i istoku zemlje i ubila vođu i osnivača Tamilskih Tigrova Velupillaia Prabhakarana. Kako je počeo? Zar itko može dati pametan odgovor? Povjesničari pišu da je nakon proglašenja neovisnosti premijer S.W.R.D. Bandaranaike 1956. donio zakon u kojem je sinhaleški jezik proglasio jedinim službenim. Takav potez je izolirao Tamile kao ravnopravne građane i prvi nemiri su se pojavili. Premijer je započeo pregovore oko 1959. kako bi smirio situaciju, ali ga je ubio militantni budistički svećenik sa drugačijim pogledima na ideje o karmi i dharmi, i u tome nije bio usamljen.

RELIGIJA 

Šri Lanka je primarno zemlja budizma. Budizam je dominantna religija, on je duhovna snaga koja je stoljećima čuvala identitet Sinhaleza pred naletima mnogobrojnijih hinduističkih osvajača iz Indije i kršćanskih kolonizatora. Dok smo se vozili kroz naseljena mjesta mogli smo vidjeti pokoju anglikansku crkvu, malo veći broj džamija za potomke davno naseljenih arapskih trgovaca, neobične tornjeve hinduističkih svetišta sa bezbroj izrezbarenih mitoloških priča, ali Buda je dominirao svugdje. Uz ceste na malim oltarima za sretno putovanje gdje bi naši šoferi obavezno stali i ostavili pokoji rupij, kao veliki kip u jednoj od svojih „mudra“ – položaja sa dignutom desnom rukom, dok sjedeći meditira, dodiruje zemlju, pravi simboličan krug spajajući palac i jedan prst ili dok leži prije smrti i ulaska u nirvanu.

Daleko najimpresivnije vjersko mjesto koje smo posjetili je pet špilja u Dambulli sa 153 Budina kipa koje su kraljevi Šri Lanke gradili kroz razdoblje od 2000 godina. Smještene na brežuljku okruženom zelenim pejzažima i čuvane budnim okom lokalnih prodavača razglednica, nakita i kišobrana predstavljaju jedno od glavnih turističkih destinacija centralnog dijela otoka. U obilazak smo stigli po laganoj kiši, u sušnom periodu, najsušnijeg dijela Šri Lanke… Klima se vidljivo mijenja i kod njih, vidljivije nego u razvijenijim zemljama jer su poplave postale redovita pojava i samo nekoliko dana nakon što smo otišli milijun ljudi je  evakuirano zbog vodenih bujica. Sezona monsuna je  trebala završiti  još na početku prosinca, a traju sve do veljače i ne zna se kad će prestati…. Vlažno vrijeme, izmaglica na obzoru, majmuni koji nezainteresirano lutaju, kao mačke u Europi i vlasnici kobri u košarama koji vrebaju naše fotografiranje da bi mogli zatražiti poneki rupij. Obavezno izuvanje pred ulazom i pokušaj da od Wikuma saznamo nešto više o Budizmu. Ali, naš vodič je daleko zainteresiraniji za svjetovne teme nego vjersku filozofiju pa ostaje na nama da se bolje informiramo, kako god se snađemo.

Od svog nastanka u Indiji u 6 st. pr.n.e. budizam se proširio prema istoku, a najmanje zadržao u zemlji odakle je potekao. Na Šri Lanku je stigao rano, prije 2300 godina i očuvao svoj tradicionalniji oblik – Theravada budizam. Za razliku od drugog smjera, Mahayana budizma, u Theravedi ima daleko manje ustupaka na putu do prosvijetljenja. Molitva Budi je besmislena jer ga je progutala nirvana, a za oslobođenje od patnje traži se strogo poštivanje Četiri plemenite istine:

  • Patnje koje doživljavamo su posljedica naše karme
  • Uzrok patnje su krive čežnje ili čežnje prema dobrom na krivi način
  • Moguće je ukinuti patnju
  • Postoji plemeniti osmerokuti put do prestanka patnje – ispravne spoznaje, stavovi, govor, rad, način života, napor, zalaganje i meditativna sabranost

U zemljama u kojima dominira Theraveda – Šri Lanka, Tajland, Kambodža, Laos i Mianmar (Burma)- od pojedinca se traži disciplinu koju samo rijetki mogu ispuniti. Zato je u tim zemljama dosta razvijen kult redovnika – Sanghi.  Samo oni mogu u potpunosti posvetiti život dosezanju nirvane, a za sve druge postoji nada da će se ispravnim načinom života u sljedeći put roditi kao budistički redovnici i dobiti svoju priliku. U redovnike ulaze samo mladi muškarci od 20 godina, briju glavu i oblače karakterističnu odjeću narančaste boje.

Impresioniranost zapada sa budizmom vjerojatno ima svoje korijene još u kolonijalnom razdoblju, a vrhunac doživljava sa hipi pokretom ’60tih godina. Neizbježno je u ljudskoj prirodi da nam se druge filozofije i ideje čine bolje i zanimljivije od naših pa tako idealiziramo religije dalekog istoka. Sviđa nam se ideja karme i karmičke kazne za one „zle“ koji nas povrijede, divimo se težnji oslobođenja od okova materijalnog svijeta i i toleranciji prema svakom živom biću. Razlozi su na mjestu, ali prečesto zaboravljamo, iz vlastitog neznanja da i takva religija ima svoju ratobornu stranu koja Šri Lanku smatra za „odabranu zemlju“, od 2001. ima svoje predstavnike u parlamentu i ne slaže se uvijek sa plemenitim idejama pomirenja sa manjinama. A opet, s druge strane, nije bilo ni toliko neobično da jednog od gostiju iz grupe po centru Kandya provoza Tamil kršćanin u maloj trokolici, tuk-tuku.

STANOVNICI I TURISTIČKE ATRAKCIJE

Mali broj sretnika ima priliku provesti novogodišnju noć nekoliko stupnjeva iznad ekvatora i 30tak stupnjeva iznad nule, a sama proslava je bila splet okolnosti koje s vremenom postaju sve veća anegdota. Bolje situirani stanovnici Europe, Australije ili Rusije vole doći na ovaj otok i pobjeći od gradskih gužvi ili zimskih temperatura. U Hrvatskoj standard i ciljevi većine nisu okrenuti u ovom smjeru pa se grupe za putovanja često formiraju u zadnji tren, već kad se svi hoteli rezervirani. I upravo za Novu Godinu mi smo odsjeli jednu noć u alternativnom smještaju, 30km od Kandya, u malom selu, novom hotelu na brdu iznad džungle, čak je i Internet stranica obećavala puno…Hotel Bin Vino. Wikum nikad nije bio tamo, šoferi nikad nisu vozili do njega, pao je mrak, cesta se sužavala, nervoza se nakupljala pa smo se odlučili na jednu sparnu šetnju do recepcije za oproštaj od 2010. Hotel kao iz kataloga, ali samo dok se bolje ne zagledate u detalje izrade; nespretno postvljena vrata tuš kabine, „prozračna“ vrata na balkonu, veliki žohari u sobi, hladna večera i slabo osvjetljenje. Ali, ljubaznost domaćina i trud s kojim su radili novogodišnji vatromet uz ukrasni kabriolet iz ’50tih ispred glavnog ulaza, zasjenio je sve nedostatke. I, kao vrhunac večeri, vino za nazdraviti. Na Šri Lanki nema vinograda, vino se smatra velikim luksuzom. Pije se domaća piva Lion, žestoki Arak i uvozne žestice. Wikum nas je htio počastiti vinom i viskijem kao poklon lokalne agencije, ali mu nikako nije bilo jasno da mi ne želimo viski, toga imamo dovoljno i kući. Popili bi koju čašu vina ili pive i to je to. A onda mi je sinulo, viski je njegova želja pa smo jednu bocu kupili u trgovini zbog njega, a drugu „razvodnili“ za pive. Dva mlada konobara su me sva preplašena gledala dok sam ih tražio vadičep za butelju australskog Shiraza pa se ispostavilo da prvi put prisustvuju otvaranju boce sa, priručnim vadičepom sa „švicarca“… u hotelu znakovitog imena Bin Vino, na otoku gdje se Nova Godina slavi sredinom travnja.

Na putu prema Nacionalnom Parku Horton Plains posjetili smo najveće sirotište slonova na svijetu – Pinnewalau – s oko 80 slonova. Jedna od glavnih turističkih atrakcija sa mogućnošću da hranite slona mini bananama dok se kupa uz obale rijeke ili kupite razglednicu i bilježnicu napravljenu od reciklirnog slonovog izmeta. Zvuči pomalo neprivlačno, ali kvaliteta izrade i sama kreativnost ideje su odlični. Zbog sječe šuma i stvaranja novih poljoprivrednih površina slonovi sve više gube bitku za teritorij pa ih na ovakav način vlada pokušava očuvati i zadržati svijest o tradicionalnoj povezanosti koju stanovnici imaju s njima kroz religijsku simboliku i ekonomsku važnost. Šri Lanka je zemlja iznenađujuće bogata životinjskim svijetom. Osim slonova čiji broj je i danas oko 2500, idealno je mjesto za sve koji vole ptice u tisuću boja, zelene, plave, žute, crne, uz neizbježne vrane po naseljenim mjestima i pokojeg pelikana. Majmuni su sveprisutni, a psi lutalice prisiljeni na pretežno vegetarijanski život svi izgledaju isto. Sitni, mršavi, kao zakržljale lisice. Za vrijeme neočekivano dobrog safarija u nacionalnom parku Yala imali smo prilike vidjeti krokodile, bivole (od čijeg mlijeka rade neku vrstu jogurta – jedini mliječni proizvod na otoku), jelene i spomenik žrtvama tsunamija. Samo jedan „mali“ drhtaj zemljine površine 26. prosinca 2004. i 50 000 ljudi je izgubilo živote, preko 227 000 u cijelom području Indijskog Oceana. Teško je i zamisliti kako je morao izgledati udar vala od preko 20 metara. Posljedice na građevinama su popravljene, za one druge, teško je reći.

U razdoblju od desetak dana prošli smo urbani centar Colomba, posjetili grob prve ženske premijerke u svjetskoj povijesti – Sirimawo Bandaranaike, penjali se na Sigriyu, jeli svježi mango i papaju, ljutu rižu i još ljući pire od žute leće, promatrali živo prakticiranje budizma u hramu Budinog Zuba u centru Kandya, planinarili na visoravni Horton Plains i došli do „ruba svijeta“ s kojeg slobodan pad ide u dubinu od 880m, vozili se tuk-tukom, posjetili seosku obitelj i ponašali se kao najurbaniji europski turisti u dalmatinskoj zagori dok smo ih fotografirali kako ručno prosijavaju rižu, slikali se sa velikim kornjačama, uz plantaže čaja i odigrali trening utakmicu kriketa sa lokalnom momčadi „Napoleon“u Bandaraweli. Neki od nas su bili dovoljno vrijedni i digli se prije zore u nadi da će ugledati kitove na pučini pa su slabašne obrise na horizontu kompenzirali držanjem zmija u ruci na obližnjoj zmijskoj farmi. Drugi su uživali zadnjih par dana u pješčanim plažama Mirisse u idiličnom hotelu samo 20tak metara od oceana, raju za surfere i one koji uživaju hodati bosi cijeli dan.

Nebo je drugačije na ovim geografskim širinama, noću dominira zviježđe Orion, dok hodate po pijesku uz šum valova. Totalni kliše iz turističkih kataloga, ali djeluje ljekovito na stanje duha, barem na kratko. Mladi Europljani i Australci sa lokalnim beach boysima slušaju Boba Marleya dok se iz malih barova širi miris marihuane.

Jedna činjenica mi je ostala vrlo upadljiva. Sudar svjetova, koji ne primjećujemo dok ne dođemo u kulture gdje se ljudi po fizionomiji toliko razlikuju od nas. Koliko su ljudi iz zapadnih, bogatijih zemlja krupniji po građi. Stanovnici Šri Lanke su sitni, mršavi, niski rastom, žene s leđa često zamijenite sa djevojčicama, a muškarci rijetko prelaze 70 kg. S druge strane pretilost zapadnjaka još više dolazi do izražaja, tromost tih velikih tijela na ovoj vrućini. I arogancija, izbjegavanje pogleda prema drugom bijelcu, kao da si ne uklapamo u ovu sliku idiličnog tropskog raja koji bi po nekim izokrenutim očekivanjima trebao biti netaknuta divljina rezervirana samo za odabrane. Pravimo se da ne vidimo jedni druge dok se smješkamo domaćim ljudima i s njima pokušavamo ostvariti kontakt.

Ovo je otok gdje nema žurbe, domovina cimeta, gdje kokos doslovno pada s grana i pruža čovjeku skoro sve što mu treba za život. Privlačan zbog svoje klime, prekrasnih pejzaža džungli, plaža i rižinih polja. Mjesto gdje su Europljani ostavili traga najviše vidljivo po starom utvrđenom gradu Galleu i gdje je sniman čuveni film „Most na rijeci Kwai“. Zemlja plavog safira gdje je svaki Puni Mjesec praznik i u kojoj je Arthur C. Clark, jedan od najvećih pisaca znanstvene fantastike, proveo većinu života.

Suza ili biser Indijskog Oceana? Najbolje da sami istražite…