Naša jordanska avantura nikoga nije ostavila ravnodušnim. Uživali smo u razgledavanju fascinantne nabatejske Petre, u kojoj nikako nije dovoljno provesti samo nekoliko sati, što obično nude” klasične ture”. Imali smo priliku provesti 2 dana u upoznavanju toga lokaliteta, koji s pravom nosi titulu jednog od sedam svjetskih čuda. Upoznali smo skrivene dijelove, “osvojili” okolna brda, dočekali izlazak sunca na stijeni preko puta Faraonske riznice, uživali u jutarnjim, dnevnim i večernjim bojama… U Wadi Mujibu smo doživjeli pravu “adrenalinsku injekciju”. Spuštanje s vrha 20 metara visokog vodopada definitivno predstavlja veliki izazov za sve nas koji to nikada prije nismo isprobali. To nikako nismo željeli propustiti. Vrijedilo je svakog truda! Za one koji se boje visine i možda nisu spremni na toliki izazov, postoji i vodeni kanjoning uzvodno do podnožja vodopada. Također pruža uzbuđenja, a uz pomoć lokalnog vodića, mogu ga osvojiti i stariji i avanturama manje skloniji putnici. Nikako ne propustiti ovaj spektakularni klanac i hodanje kroz kristalno čistu i brzu vodu rijeke Mujib!

U prirodnom rezervatu Dana proveli smo dva dana istražujući čarobnu prirodu i stjenovite obronke.

Upoznali smo Mrtvo more, pustinju Wadi Rum, Aqabu i Amman. Družili smo se sa zanimljivim ljudima, uživali u ukusnoj hrani i beduinskom čaju – koji su nam lokalni vodići pripremali u pustinji i na planinarenjima.

Nezaboravna avantura i svakako preporuka!

Posjetiti Jordan bila mi je dugogodišnja želja koju nikako da si ispunim… uvijek je to na kraju bila neka druga zemlja i neka potpuno drugačija priča… no sada mi je drago da su se stvari posložile na taj način, obzirom da u suprotnom nikada ne bih otišla na ovaj put… u ovaj potpuno drugačiji Jordan… posjetila bih klasični Jordan, “odradila” klasičnu turu i bila više ili manje zadovoljna…

Teško mi je izdvojiti što me se najviše dojmilo u Jordanu – priroda, ljudi ili povijest. Makar potpuno drugačija nego kod nas, jordanska priroda zaista je predivna i ta riječ čovjeku najprije pada na pamet dok gleda prirodu oko sebe… Svaki na svoj način, prekrasni su mi bili i Wadi Mujib i Wadi Rum i Dana. Možda mi je ipak najdraže vrijeme provedeno u Wadi Mujibu obzirom da nikada prije nisam bila na kanjoningu, a tu je bio i onaj izazov spuštanja niz vodopad… makar smo sve tri premrle od straha, spuštanje je na kraju bilo prava uživancija koju bih ponovila bez razmišljanja!! Wadi Mujib zadivljuje i svojom kristalnom vodom i crvenkastim stijenama. Definitivno prelijepo mjesto… naravno, nismo propustile isprobati i kakav je osjećaj plutanja u Mrtvom moru (vrlo neobično)!

Wadi Rum i Dana, iako sasvim različiti, svojim prostranstvom i mirom bude osjećaj potpune slobode… i na takvim se mjestima, barem na trenutak, osjećaš blizu prirode i daleko od briga svakodnevnog života…
A naravno, tu je i Petra… iako je o Petri rečeno puno toga, definitivno ju je potrebno doživjeti jer se samo na taj način može osjetiti ljepota tog mjesta. Dva dana u Petri omogućila su nam da je prilično dobro upoznamo, no mislim da i više dana na tom mjestu ne bi bilo previše – jer je zaista fascinantna!!

I konačno moram reći da su mi se u Jordanu svidjeli i ljudi. Prije svega, svi su nas vrlo lijepo prihvatili i, što je najljepše, svi još nose u sebi onu srdačnost koja se u našem svijetu sve više gubi pa imaš dojam da im je zaista drago da si posjetio njihovu zemlju.

Teško je na ovaj način opisati lijepi osjećaj koji nudi ovo putovanje – jednostavno ga treba doživjeti. Svakako bih ga preporučila svim ljubiteljima prirode, jer sam mu osobno našla samo jednu malu zamjerku… a to je da je trajalo prekratko!

Putovanja volim prije svega zbog toga što mi ona pružaju priliku za povratkom ka svojoj vlastitoj prirodi. Na putu sam uvijek svoja, a “doma” se češto ustručavam dati pravu sebe.

Meni je ova avantura počela već na aerodromu, ali je ipak svoj vrhunac “dotakla” u Jordanu. Ono što me se najviše dojmilo je priroda. Naizgled nezamjetna, ali zapravo toliko zanimljiva u svojoj jednostavnosti. Imate priliku doživjeti bezbroj nijansi smeđe, bijele i crvene boje stijena i pijeska, brežuljke i planine neobičnih oblika u kojima oni kreativniji prepoznaju poneku životinju, ljudsko lice i kakav drugi oblik. Zatim, vidjela sam životinje koje su zbog boje svoga tijela jedva primjetne u pijesku ili na stijeni, čula prekrasnu tišinu pustinje, nasmiješila se uz prve zrake sunca u pustinji, pokušavala “normalno” plivati u Mrtvom moru i pritom se super zabavila, “utrkivala” se s magarcima penjući se stepenicama do Monastery-ja u Petri, uštipnula se nekoliko puta vidjevši najpoznatiju riznicu u Petri (Treasury) ne bi li se uvjerila da ne sanjam, “brojala” zvijezde na nebu iznad Dane…

Okusi i mirisi su isto nešto što treba spomenuti. U Aqabi smo imale priliku susresti trgovca koji bi mnogima mogao biti primjer zbog svog nenametljivog načina prezentiranja i prodaje raznoraznih začina, čajeva, kave, parfumiranih krema i sl. Iako intezivniji od onog što smo navikli u “našoj” mediteranskoj kuhinji tamo su mi savršeno odgovarali u hrani, a crni čaj na kraju je zaokružio cijelu gastro priču. U Ammanu svakako preporučam Hashim restoran zbog izvrsne tradicionalne klope za vrlo pristupačnu cijenu (nas tri smo zajedno platile ručak oko 50 kn). Inače, čaj smo ispijale tokom cijelog dana i bolje rješenje za borbu s vrućinom i nedostatkom snage nismo našle (hm možda i jesmo, ali nek ostane tajna;) ). I na kraju, ali ništa manje važno su ljudi. Opći dojam je da su pristupačni, nenametljivi i ljubazni. Beduine ću ipak najviše pamtiti jer se njihov pojam vremena potpuno razlikuje od našeg. Primjerice, spremni su sate i sate provesti izležavajući se na brdima iznad Petre ispijajući crni čaj.

Jordan je zemlja koju treba doživjeti osobno kako bi sve riječi koje čujete o njoj dobile svoju pravu sliku koju ćete sigurno još dugo nositi u sebi.